I tako sam jadna.
Da u mojoj, našoj domicilnoj, hrvatskoj državi, hrvatski državljanin drugom hrvatskom državljaninu može bez ikakvog srama, straha izgovoriti riječi s položaja koji obnaša još pred svjedocima! I da narod šuti kao ovce.
Već sam počinjala temu na Filozofskom trenutku o razlozima za trajno iseljavanje iz RH, i grozim se da Hrvat u tuđini ima veća prava nego u svojoj zemlji.
A mi smo tu demokraciju krvlju platili. I da u svojoj zemlji pred svojim čovjekom ne možeš tražiti zakonom zagarantirana prava mi je suludo. Ili da ih netko osporava. I mogu shvatiti kad se čovjek umori pa odustane.
Ali odustati nije opcija. Ako svi pravi iselimo, odustanemo, kome ostavljamo da dalje gazduje. Bila sam protiv ulaska RH u Europsku uniju jer ne vjerujem da neki Hans ili Chung Li nama treba donositi pravdu i uređivati državu. Mi zakone imamo, trebamo inzistirati na njihovom provođenju. One koji nisu u interesu građane ove države treba mijenjati i to treba glasno govoriti i tražiti. Ova država može biti još bolja od Švicarske, ali njeni građani ne smiju žmiriti.