Eto,danas mi se prvi put dogodilo,čudan osjećaj totalno...a ne mislim na suze radosnice..

Imala sam okršaj sa malom,tokom tantruma sam ju u sobi ostavila samu da se smiri i kad sam kasnije došla popričat (a inače me te situacije ful napune nekom tjeskobom i negativnom energijom koje sam morala izbacit) suze su same potekle gledajući ju onako natečenih očiju kako šmrca...
Pogledala me zabezeknuto i počela mi brisat suze i grlit me i rekla da me više ne želi pravit tužnom...

Do sada nismo imali smrtnih slučajeva ili drugih situacija u kojima se to očekuje, npr. još je mala da skupa gledamo neke dugometražne crtiće ili tužnije filmove (na koje ja redovito cmoljim,već se pribojavam Nema & Co i vidim kako ona mene tješi )...

Uvijek se govori:nemoj pred djetetom,nemoj da te vidi takvu,budi jak(a)...
Od tebe se očekuje da si oslonac,predstavljaš sigurnost i zaštitu a suze se tu nekako i ne uklapaju...

Pa eto,plačete li,u kojim situacijama i kako se oni nose s tim?