Plačete li ispred djece?

[Peterlin]

Ali moram reći da inače nisam neki tip osobe koji se nešto zamara ičim u životu. Možda to ima veze s tim što ne plačem.

E, bit će da je ovako i kod mene. Baš se ne opterećujem. I imam vrlo emotivnu majku uz koju sam isto hodala po jajima (i mm je iskusio slično sa svojom - dobro se razumijemo), pa smo naučili biti drugačiji vjerojatno još u dobi kad ne razmišljaš puno o tome, nego samo odlučiš "ja ne bih ovako".

Tko zna kakva će ispasti naša djeca, iako prema dosadašnjem uvidu nema to veze. Stariji nije neki cmizdravac, ali mlađi..... ufff.... Kad ne ide zadaća kako je zamislio, cijela knjiga bude usr*ana suzama, ali ne bi se potrudio pročitati knjigu i naučiti nešto prije nego se primi zadaće. To je komplicirano....

[nikaaa]

placem kad sam tuzna,narogusim se kad sam ljuta,smijem se na sav glas kad sam sretna. citala sam juula,i ostavio je jak dojam na mene. djeca osjecaju sve. ne treba njima netko tko se pretvara da je stjena,oni vide unutra da nisi stjena,i da se raspadas,samo im nije jasno zasto je problem to pokazati.
plakali sam kad smo se preselili,malo cesce nego inace. rekla sam mu da sam tuzna i da mi nedostaju njegovi ujaci,i baka,i da jedva cekam da ih vidim. on me grlio i rekao da bi se on volio igrati s ujkom(koji ima 10 godina) . sto da sam glumila? osjecao bi da sam nesretna,samo bi mozda pokusavao razne nacine da me usreci a ja bi to prepoznala kao mozda prkos,tantrume ili nesto slicno,ali nikad kao pokusaj da mi skrene paznju s mojih losih misli. ovako je znao da sam tuzna i zasto i i nije mozda sebe krivio sto sam takva. pokazivanje osjecaja je dobro za cjelokupno zdravlje. na stranu svi pesticidi,antibiotici,zagadjen zrak-mislim da se najvise bolesti pojavljuje od stresova koje zadrzavamo unutra i ne damo da izidju i oslobodimo se.

[palčica]

Babe i prababe su mi davno pomrle pa valjda ne bih trebala plakati. Šalu na stranu, meni je plakanje pred djetetom jako prihvatljivo. I normalno kao i svaka druga emocija.
Plačemo nekada od sreće pred djetetom, kad nam se dogodi nešto lijepo, kad se nekome pa i susjedi dogodi nešto lijepo/ružno. Doduše, nije to često a niti ne naričemo sada doma jer nemamo razloga, ali ne vidim ni razlog da suze krijem od djeteta. Nešto kao apri, osim bacanja predmeta po kući, to nastojim ne raditi jer mi je između ostalog i skup sport - jeftinije mi je otići trčati ili otići sama šetati psa.
Nedavno je od prijatelja kći rekla mama u 5. godini i nas je sve to jako ganulo. I cmoljili smo valjda pola dana. I rekli smo mu da plačemo jer smo sretni. Plakala sam nedavno i jer se susjedi unuk pokušao ubiti.

Je osjetljivko i dvogodišnjak, ali mi kolektivno grlimo plačljivka koji od ostalih treba utjehu i zagrljaj. Ja plakanje vidim kao još jedan od načina uspostavljanja bliskosti i iskrenosti. Ne bih htjela da me dijete percipira kao heroinu i super mater. Imam i ja loših dana i imam pravo na njih. A nije ni život uvijek limunada.

[zasad skulirana]

ajde,sad mi je lakse kad citam koliko suzi na filmove skupa sa djecom!

ja sam sinoc citala Davininu pricu i isto naravno prvo gutala knedle u grlu,pa su mi se onda zacrvenile oci pa sam si ipak malo dala oduska jer mi u protivnom ostane ta neka ko' bol u jednjaku...i ne bi to nikad isla citat dok ne pospremim malu u krevet (bar dok je sad ovako mala),ako eto mogu izbjec da vidi da placem dok citam nesto na kompu....da joj ne moram objasnjavat da citam nesto tuzno itd...

u trudnoci nisam bila nesto extra placljiva samo sam generalno postala osjetljivija na sve teme vezane za djecu...

Mima,meni se zasuze oci kad samo pogledam nekog kome je nesto upalo ili mu se crveni oko ali to ne kontam....

[Bubilo Bubich]

Ajme, ja sebe ne doživljavam emotivnom zbog koje bi trebali hodati po jajima. Nije mi palo napamet da se to tako doživljava. Moji mene sigurno ne . A i ne plačem 10 puta dnevno. Par puta mjesečno si dam oduška za nakupljeni stres.

[cvijeta73]

to je cca jednom tjedno
ne znam, meni se to čini puno previše da djeca shvate, da sam mamu gledala kako jednom tjedno plače. druga stvar su ovi filmovi, i kad plačeš od nekog ganuća...al radi stresa
onda bar objasni djeci da je to tvoja antistres terapija. netko trči, a netko plače. jedini problem je što su pretpostavljam oni sami izvor tog stresa, pa ne znam kako im to pak objasniti
al valjda smo različiti. valjda vi koje stalno plačete, pa i djeca drugačije gledaju na taj plač. ono, ne zabrinu se previše. ja kad plačem, a nije od filma, pjesme na radiju il ne znam, božića, bome i je za zabrinut se

[Bubilo Bubich]

to je cca jednom tjedno
ne znam, meni se to čini puno previše da djeca shvate, da sam mamu gledala kako jednom tjedno plače. druga stvar su ovi filmovi, i kad plačeš od nekog ganuća...al radi stresa
onda bar objasni djeci da je to tvoja antistres terapija. netko trči, a netko plače. jedini problem je što su pretpostavljam oni sami izvor tog stresa, pa ne znam kako im to pak objasniti
al valjda smo različiti. valjda vi koje stalno plačete, pa i djeca drugačije gledaju na taj plač. ono, ne zabrinu se previše. ja kad plačem, a nije od filma, pjesme na radiju il ne znam, božića, bome i je za zabrinut se

Lol na ovo zadnje

A što sam se uvalila. Sad pokušavam zbrojiti koliko sam u zadnje vrijeme plakala, pa ispade nekoliko puta kvartalno. Valjda nije bilo stresa .
Nije jednom tjedno - rjeđe je - 2 do max 3 puta mjesečno .
I nije oba puta pred djecom - jedno pred njima, jedno pod tušem .

A ovo kad su oni izvor stresa - to je kad više ne mogu hendlati, npr. tuču, udaranje, guranje, otimanje, čupanje, griženje - i kad to u jednom danu traje opet i opet iznova satima, i ne pale ni ja poruke, ni vikanje, ni ništa živo - onda iskreno sjednem i kažem - ja zbilja ne znam kako da se mi danas oko ičega dogovorimo, sva sam jadna i dođe mi da plačem (suze se pojave u očima) - i onda se čudom situacija smiri. Zbilja. Nije da manipuliram .

[Jurana]

Kad smo već kod trudničkog plakanja, meni se redovito dešavalo da se nečemu jako smijem, toliko jako da taj smijeh prijeđe u plakanje, pravo jecanje

Ajte to objasnite djetetu

[casa]

Ja plačem ispred djece bez ikakve zadrške, jer mi je nekako normalno s njima dijeliti sve. I objasnim zašto plačem. Ali plačem jednom do dvaput godišnje, ako i toliko (izuzev filmova).

[zasad skulirana]

e,samo moraju bit u dobi da kuze zasto places...odosno da je uzrok nesto sto mogu razumjet...
a do tada mozda ipak bolje skrit ili barem to odgodit dok nisu prisutni u sobi...

[Anci]

Cvijeto, pa da, kad roditelj cesto place, djetetu mora biti tesko. Pogotovo kad je vec vece dijete pa zna da je roditelju tesko, da je tuzan.

Mene opet znaju ponijeti filmovi, pjesme... Ja se bas rasplacem

Jucer je na Zrinjevcu svirao orkestar limene glazbe. ZET-ov
Svirali su onu pjesmu Otis'o je otac moj polako. Isuse, meni su suze samo krenule. Nezaustavljivo. Dijete vec kuzi da na mene neke pjesme tako djeluju
Evo pjesme: http://m.youtube.com/watch?v=UBlv3CtwPFQ

[Uh-puh]

Cvijeto, pa da, kad roditelj cesto place, djetetu mora biti tesko. Pogotovo kad je vec vece dijete pa zna da je roditelju tesko, da je tuzan.

Mene opet znaju ponijeti filmovi, pjesme... Ja se bas rasplacem

Jucer je na Zrinjevcu svirao orkestar limene glazbe. ZET-ov
Svirali su onu pjesmu Otis'o je otac moj polako. Isuse, meni su suze samo krenule. Nezaustavljivo. Dijete vec kuzi da na mene neke pjesme tako djeluju
Evo pjesme: http://m.youtube.com/watch?v=UBlv3CtwPFQ

Malo me je strecnula. Ja sam se rastulila na Oprosti mi pape od Olivera. Ta pogadja moju zicu, no radi se o muzevom ocu, pa sam se sva zacudila sta mi bi. Al eto...

[Barbi]

Cvijeto, pa da, kad roditelj cesto place, djetetu mora biti tesko. Pogotovo kad je vec vece dijete pa zna da je roditelju tesko, da je tuzan.

Značajna li razlika plače li roditelj zbog tuge ili ganuća. Ovo prvo sigurno rastuži dijete i ono osjeti tugu roditelja. Ovo drugo... može im biti i smiješno. Moji su pokrepali od smijeha kad sam ja ridala na Toy story 2 ili 3, ne znam više koji dio, ono kad dečko odraste i odlazi na faks pa poklanja svoje igračke maloj susjedi. I danas se smiju kad se sjete. A fino sam se isplakala i za vikend na neki večernji film, Notebook mislim da se zvao, djeca su srećom spavala, a i dragi hrkao pored mene na trosjedu.
Sad sam valjda mirna neko vrijeme. :lol

[Lucky2]

Kad sam bila s prvim trudna, odveo me dragi u kino na "Djevojku od milijun dolara".
Počela sam plakati još za vrijeme filma, dok smo izašli već sam ridala.
A još sam se i ljutila na njega jer me je odveo na tako tužan film.
Inače sam emotivna osoba, ali ne plačem baš pred djecom, možda su me svega dvaput vidjeli u suzama.
Čovjek bi se trebao moći u svoja četiri zida opustiti i "prepustiti", samo vjerujem da djeca naše
osjećaje doživljavaju na tko-zna-koju potenciju, i dok nas prođe, oni se još neko vrijeme čude

[šafran]

Čovjek bi se trebao moći u svoja četiri zida opustiti i "prepustiti", samo vjerujem da djeca naše
osjećaje doživljavaju na tko-zna-koju potenciju, i dok nas prođe, oni se još neko vrijeme čude

Tko to zna, pričat će nam kad odrastu

Makar generalno mislim iz nekog i svog i tuđih iskustava, pa i iz onih groznih dokumentaraca o bijelom roblju, da djeca nisu baš tako lomljiva, robusna smo mi čeljad, makar opet neki više, a neki manje. Ali generalno mislim ako općenito u obitelji vlada neka zdrava atmosfera, ljubav, smijeh, zeka peka preteženo, povremeni kratki spojevi iz ovih ili onih razloga sigurno neće ostaviti neke trajne ili tragične posljedice jer i iz toga djeca uče i pripremaju se za život koji nije baš marmelada.

[Optimisticna]

Pred Malim plačem, onda me tješi i gladi po glavi, kuži da se plače iz neke negativne emocije. Onda se malo grlimo pa mi je odmah bolje. Jednostavnim jezikom mu kažem zašto plačem (dvogodišnjak je). Muž je problem, odmah me popljuje kad mi zasuze oči.

[krumpiric]

Ja ne znam zašto postoji stav da dijete ne kuži da je mama tužna ako šuti, glumi ili nešto tako.
Jednako kuži i kad sjedi u kutu i bulji u prazno jer joj je štajaznam umrla baka i kad rida, dijete kuži da je situacija koma.

I skuži da (lupam sad) tata kad je tužan bulji u prazno, a mama rida ili obrnuto.

[Trina]

Ja ne znam zašto postoji stav da dijete ne kuži da je mama tužna ako šuti, glumi ili nešto tako.
Jednako kuži i kad sjedi u kutu i bulji u prazno jer joj je štajaznam umrla baka i kad rida, dijete kuži da je situacija koma.

I skuži da (lupam sad) tata kad je tužan bulji u prazno, a mama rida ili obrnuto.

A ja mislim kako se pretjeruje s tim dječjim radarima, kako oni sve kuže i osjećaju. Pa ne baš sve. Djeca osjećaju ako npr neke važnije, dugotrajnije stvari ne štimaju, npr brak roditelja, depresija, kronična tuga..ali sitnarije kroz koje sve prolazimo svakodnevno, pa ne moraju baš oni sve znati i primjećivati. Ne kažem da treba glumatati pred njima ali ne treba baš ni prostirati sve do jednu emociju ili emotivnu situaciju pred njih. Jer majčinu tugu oni vrlo emotivno doživljavaju i svako raspadanje mame doživjet će jako. Hoću reći, nije loše koji put pregristi jezik, progutati govno i odglumiti dok ne prođe. Shvaćaju oni kod većine žena da su ljudi od krvi i mesa s emocijama, mislim rijetke su one kamen osobe koje ne pokazuju nikakve emocije. Ali ne treba baš sve izložiti djeci.

[šafran]

A ja mislim kako se pretjeruje s tim dječjim radarima, kako oni sve kuže i osjećaju. Pa ne baš sve. Djeca osjećaju ako npr neke važnije, dugotrajnije stvari ne štimaju, npr brak roditelja, depresija, kronična tuga..ali sitnarije kroz koje sve prolazimo svakodnevno, pa ne moraju baš oni sve znati i primjećivati. Ne kažem da treba glumatati pred njima ali ne treba baš ni prostirati sve do jednu emociju ili emotivnu situaciju pred njih. Jer majčinu tugu oni vrlo emotivno doživljavaju i svako raspadanje mame doživjet će jako. Hoću reći, nije loše koji put pregristi jezik, progutati govno i odglumiti dok ne prođe. Shvaćaju oni kod većine žena da su ljudi od krvi i mesa s emocijama, mislim rijetke su one kamen osobe koje ne pokazuju nikakve emocije. Ali ne treba baš sve izložiti djeci.

Istina, ne treba baš sve, krajnosti su krajnosti i ponekad ih ipak treba ostaviti za sebe. Makar sumnjam da se velika tuga i raspadanje majke ili oca može zadržati za sebe koliko god se trudili i skrivali u sebi, trpili, tu dječji radari rade nepogrešno, ne bi preživjeli bez toga kao vrsta, to nam je ugrađeno, pogotovo kod djece izraženo, čiji život vrlo usko ovisi o hraniteljima i skrbnicima. Ne mogu reći baš iz vlastitog iskustva, duboku tugu sam zadnji osjetila kada nam je uginuo pas, a raspadanje nisam doživjela nikad, iako mislim da vrlo vjerno mogu zamisliti kako to izgleda, proživjela sam ga recimo to tako u trećem licu, a i plakanje mi je onkraj pameti, nisam taj tip, iako ekstremno i emotivna i senzibilna, moji radari oduvijek rade nepogrešivo, ali suze na neku pjesmu ili na recimo Kralja lavova ne računam, moja mala razumije to savršeno, reagiramo na podražaje skoro pa isto pa se nema šta puno tu objašnjavati.

Ali vrlo smo različiti, od rođenja, neki ljudi se rode sa sposobnošću da istantno primjete i najblažu sjenu na nečijem licu, nanjuše atmosferu čim kroče u prostoriju, na rubu su da su sposobni osjetiti tuđe misli, čitaju ljude generalno kao knjigu i ne predstavlja im nikakav problem staviti se u tisuću različitih cipela i životnih situacija, a drugi su pak lišeni takvih sposobnosti. Pa uvelike i to određuje i utjeće na odnos roditelja i djece, neki nisu ni svjesni šta rade, niti su u stanju primjetiti da se to na ovaj ili onaj način, i pozitivan i negativan dotiče ne samo vlastite djece, već i ostatka okoline, jednostavno plivaju i imaju puno sreće, pa krajnji rezultat bude na kraju super, a neki imaju manje sreće, pa konačni rezultat i ne bude baš sjajan. Analiza i seciranje je ponekad potrebno, kao korektiv recimo, ali ne treba ni to raditi prečesto i previše u odnosu sa djecom hodati po jajima jer nehotično se upravo tako oni mogu početi kasnije odnositi i sa nama i sa drugima, jer su iz ranog djetinjstva iskopriali i kao jedno od prvih stvari naučili takav način ophođenja, makar je i tako nešto daleko od pravila. Koliko god mi odgajali i bili odgajani i sve tako u krug, neke karakteristike s kojima smo rođeni se ne mogu odgojiti niti preodgojiti, najviše možda blago korigirati.

ALi generalno mislim da se ipak većina roditelja u odnosu sa vlasititom djecom ravna prema nekim unutarnjim vlasititim koretkivima i osjetima, život je kompleksan, ljudi, djeca također, svaki roditelj poznaje svoje dijete ipak najbolje, većinom barem, i ono što vrijedi za moje dijete, ne znači da vrijedi i za tuđe, a kompleksnost i puls jedne obitelji jako je teško, nekad i nemoguče ugurati u par rečenica.

[rehab]

Emotivna sam i često se znam rasplakati, a najviše mrzim kad mi suze navru od ljutnje, onda umjesto da odreagiram kako bih trebala, pokupim se i šutim jer ne želim plakati ispred osobe koja me razljutila.
Nije mi bed plakati pred djecom, ali ne lupam i ne psujem pred djecom jer mi nekako nije prilično da to radim pred njima, a i inače nisam tip koji tako reagira.
Sinoć sam doživjela užasnu situaciju, umalo sam se sudarila s nekim tipom, a dijete je sa mnom bilo u autu. Tip je skretao iz pogrešne trake, oduzeo mi prednost i uspjela sam zakočiti na centimetar od njegovog auta. Bijesno sam zatrubila i opsovala, došla kući šokirana, a dijete je bilo šokirano jer je mama opsovala
Ukućanima pričam kako sam se umalo sudarila s tipom, a on svaki put kad prestanem pričati doda : i da znate, mama je opsovala

[jennifer_gentle]

Emotivna sam i često se znam rasplakati, a najviše mrzim kad mi suze navru od ljutnje, onda umjesto da odreagiram kako bih trebala, pokupim se i šutim jer ne želim plakati ispred osobe koja me razljutila.

Meni se ovo isto događa i užasno je frustrirajuće. Došlo je do toga da se više ne mogu ni posvađati kako spada I stvarno mi se čini da je s godinama sve gore...


A kako tek ridam na filmove kad sam sama, kad sam u društvu se malo suzdržavam, a suze samo liju....Tako sam nedavno baš zajecala onako od srca kad sam gledala Engleskog pacijenta jer sam mislila da sam sama u sobi, a zapravo je mm bio negdje u kutu, čak mi je i pred njim bilo malo neugodno


Ali zapravo ne znam jesam li ikad plakala pred djetetom, obično se takve situacije ne odigravaju pred njim, mislim da čak i nisam. Inače potpisujem Trinu, ne treba im baš sve rasprostirati.

[šafran]

A ima nešto i u tome koliko smo kompatiblni, pseći i mačji svijet. Ili ono ti trčiš drumom ja šumom, evo tebe šumom, ja pak evo trčim drumom, pa nikad na istoj stazi ili stranici, ne kužimo se i gotovo. Majčine suze će možda nekom djetetu biti smak svijeta, a nekom neće itd..

[krumpiric]

Bome ja se iz djetinjstva sjećam kad je mama (ili tata) bila premorena od posla, odsutna (ne fizički), tužna, zabrinuta, sretna, vesela, nije trebala arlaukat.
I moja djeca reagiraju na moje raspoloženje, isto.

Ja mislim da tu nema ništa pretjerano. ČIm mm dođe s posla znam kakav mu je bio dan. I obrnuto. Nisu to neke sofisticirane vještine.

[BOZZ]

Ja mislim da se nebi smijeli previše susprezati sa iskrenim suzama,nećemo sad cviliti bezveze,ali takve suze djete uče emocionalnoj inteligenciji i pokazuje mu da je uredu pokazivati osjećaje.Moj nedavni slučaj kada mi je otac umro plakala sam iskreno i pred mojim trogodisnjim djetetom i nije mi žao jer je moj maleni predivno reagirao.Prvo me pitao zašto plačem objasnila sam mu situaciju djete me zagrlilo poljubio i stisnuo se uz mamu svoju i veli mama ja cu te cuvati.

[mamitzi]

danas sam plakala ispred djece nakon što mi je veterinarka objasnila što sve trebam učiniti da se riješim buha (imamo mačku i psa) a oni su me tješili (buhe su uz plijesan moji najveći neprijatelji).nakon suza nisam mogla izvaditi leće- mislim da me nošenje leća dugo 26 godina u potpunosti odviknulo od plača i ne plačem više od dva, tri puta godišnje, obično na sprovodima.

[zekana]

Naša je cura godinu i pol i već sam dva-tri puta oplakala pred njom. Bilo je to na prvom cijepljenju kad su je nespretno bockali 4 puta, a onda sam s njom u plač pred svima. Onda je bilo kad se zveknula glavom o zid, ajme kako mi je bilo žao nje i kako su me bolile njene suze... Onda kad sam saznala da mi je 10godišnji učenik umro... bila je sa mnom i stvarno se rastužila gledajući mene. Ma ne znam, trenutna iznerviranost se ponekad kod mene kanalizira kroz suze da se olakšam, što bi rekli, kad ti dođe teško... Ne tražim kuteve gdje bih se sakrila. MM ne voli moje izljeve emocija kroz suze, ali ja na to ne obraćam pažnju. Bolje vani nego unutra...

[zasad skulirana]

jao,sjetila se neki dan ove teme.....
curi stavila crtani,onu Meridu ali na engleski (nisam mogla naći sinkroniziranu) tako da je samo djelomično razumjela o čemu se radi...
promatram ja nju,ona onako cijela uživljena,mimika lica,grči se kad se nešto strašno događa,grohotom smije isl...
u jednom momentu vidim je počinje jecat i kroz zube mi kaže:evo,ja ću sada početi plakati jer je ovo jako tužno....u udri u plač, neki je medvjed stradao....
i ja pod hormonima od poroda i dojenja umjesto da je utješim ja počela revat skupa s njom....

ulazi MM u dnevni boravak i gleda nas i ništa mu nije jasno,kaže,zašto ti plačeš a ja:zato jer ona plače....LOL.....