 |
|||
hm
ja ipak ne bih da me dijete vidi kao stijenu i boga ili neko nadbiće
pa da onda, zato što on/ona ima poriv nekada plakati, zaključi da nije tako jak/a kao ja
baš obrnuto, želim ih naučiti da je i tuga legitiman osjećaj, i da osjetiti tugu ili strah ne znači da se ne možeš nositi sa situacijom ili si slabić, nego izbaciš to iz sebe, obrišeš suze, umiješ se i kreneš dalje rješavat
ali sasvim sigurno je stvar u dozi, i u tome kako svoje suze objasnimo djetetu
tangerina prvotno napisa
tako je, tangerina, jer, napokon, da mi je znati tko je od nas stijena??
x
jedno je ovo od skulirane, tu se slažem da ne treba skrivati suze. ja rijetko plačem, stvarno rijetko, i ako su djeca prisutna, plačem pred djecom. kad mi je umrla nona, plakala sam.
a druga stvar su neke druge životne situacije.
mama od moje prijateljice je nakon rastave, a muž ju je ostavio i otišao s mlađom, nije prestajala plakati. bar se nama to tako činilo onda. mislim da bi bolje bilo za nju da je od djece sakrivala to stalno plakanje.
kad je meni tata umro, imala sam devet godina, sestra 4. sigurna sam da je moja mama puno više plakala nego što smo to mi vidjele. a vidjele smo jednom, kad nam je rekla. dan danas se sjećam svake sekunde tih suza. pasalo mi je poslije da je sve kao normalno, da je mama moja mama koja se smije. i ne plače. djeca su sebična, najviše na sebe misle.
pričala mi je poslije kako je bilo dana kad bi samo plakala. a nije, radi nas. išla je nakon par mjeseci s nama na skijanje. i još slušala komentare da kako može tako rano. moš mislit kako joj je bilo do skijanja. a nama je bilo super. život se nastavio, normalan život. bar za djecu, za nju sigurno ne.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom