čovjek sam i nikad ne bi pomislila ni poželjela da moje dijete misli drugačije
osobito da misli da jednom ili skoro mora isto bit čvrsta stijena ili nekom služiti kao išta osim-čovjek

naravno da pred njima i plačem i psujem i ludim i umirem od smijeha. i šibam stvari od pod. Nikog ne tučem jer mi to nije modus operiranja
i da kažem da se trenutno ne osjećam dobro i molim za pomoć, čaj, kavu (ovo dijete koje može skuhat kavu ili čaj )
a pred kim drugim da budem ja, ako ne pred mužem i djecom?