Babe i prababe su mi davno pomrle pa valjda ne bih trebala plakati. Šalu na stranu, meni je plakanje pred djetetom jako prihvatljivo. I normalno kao i svaka druga emocija.
Plačemo nekada od sreće pred djetetom, kad nam se dogodi nešto lijepo, kad se nekome pa i susjedi dogodi nešto lijepo/ružno. Doduše, nije to često a niti ne naričemo sada doma jer nemamo razloga, ali ne vidim ni razlog da suze krijem od djeteta. Nešto kao apri, osim bacanja predmeta po kući, to nastojim ne raditi jer mi je između ostalog i skup sport - jeftinije mi je otići trčati ili otići sama šetati psa.
Nedavno je od prijatelja kći rekla mama u 5. godini i nas je sve to jako ganulo. I cmoljili smo valjda pola dana. I rekli smo mu da plačemo jer smo sretni. Plakala sam nedavno i jer se susjedi unuk pokušao ubiti.

Je osjetljivko i dvogodišnjak, ali mi kolektivno grlimo plačljivka koji od ostalih treba utjehu i zagrljaj. Ja plakanje vidim kao još jedan od načina uspostavljanja bliskosti i iskrenosti. Ne bih htjela da me dijete percipira kao heroinu i super mater. Imam i ja loših dana i imam pravo na njih. A nije ni život uvijek limunada.