Što se "old school" načina rada tiče, ja sam za ovu inicijativu - izbaciti mobitele s nastave:
http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrva...7/Default.aspx
Da postoji neki referendum ili peticija odmah bih potpisala.
 |
|||
|
|
|||
Što se "old school" načina rada tiče, ja sam za ovu inicijativu - izbaciti mobitele s nastave:
http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrva...7/Default.aspx
Da postoji neki referendum ili peticija odmah bih potpisala.
ma mene iskreno uopće nije briga jel do karaktera, temperamenta, mlađe/starije djece il čega već niti tako razmišljam. kad vidim ono što mi se ne sviđa, a u ovom slučaju je to spletkarenje, ogovaranje, manipulacija - to mi se ne sviđa.
ok, obratno, ono što mi se sviđa, volim pripisati dobrom odgoju
inače, slažem se sa zuskom.
Zuska, da ne ostaneš usamljenani ja nisam u svom odrastanju radila samo stvari kojima se ponosim. Ne sjećam se konkretno da sam manipulirala, ali mislim da nije ni bitno. Vjerujem da je tvoj post bio usmjeren na ideju da ne treba djeci (pogotovo djeci) lijepiti etikete na osnovu nekog trenutnog ponašanja. Kad vidimo dijete koje se loše ponaša, bilo bi dobro iza toga vidjeti problem, a ne zločesto dijete (koje se onda k tome još takvo i rodilo ima takvu krv). Nije to lako ako je naše dijete ugroženo nečijim ponašanjem, ali bar kad razgovaramo načelno vrijedilo bi probati.
kod naših manipulatorica ja vidim problem, ali kaj kada ga ne mogu riješiti? Da i problem dolazi iz doma.
naravno da nije sve crno/bijelo - ali ipak se uvijek radi o istoj djeci. no te cure ne uspjevaju manipulirati dečkima, ali biome u našem razredu postoji i muški manipulator
ja sam na jednom rodjenadnu svoje kceri ostala sokirana, jednostavno nisam bila spremna na takvo ponasanje tako, za moj pojam malih, djevojcica.
Od tad sam spremna na svim poljima i za njen rodjendan imam sve moguce pripreme (psihicke i zabavljacke), jer si to vise ne zelim dozvoliti.
jedan od primejra je da dvije cure nece jesti tortu jer izgleda bez veze i to su joj otvoreno rekle iako nisu znale da sam ih cula. i fakat je nisu jele, meni su rekle da one nikad ne jedu tortu. sljedece godine kad je torta bila vau izgleda jele su.
prekopavanje ormara i zakljucavanje u sobu pri cemu su slavljenicu izbacile van, da pregledaju sve sto ima u ormaru i sl.
pricam o rodjendanu u kojem su gosce imale od 3-9 godina.
edit: jedna od kolovodja je jedinica, pa ta teorija da se radi o mladjoj djeci kod mene ne drzi vodu. a da je to nasljedno ne znam, tesko da mogu gene svrstati u to.
Posljednje uređivanje od spajalica : 14.10.2014. at 13:29
Auuuu.... tvoje dijete će morati naučiti birati prijateljice. Nadam se da joj je ovo bila dobra škola.spajalica prvotno napisa
Moj sin je prošao sličnu užasnu školu sa svojim "prijateljima" i sad je mir. Koliko dugo - nemam pojma. Srećom, ima rođendan usred ljeta pa većine klinaca tada nema. A sada i puno više paze tko k nama ulazi u kuću.
ja sam jučer doznala zašto moja nikada nije obukla majicu koju sam joj kupila u HMu - zatio jer istu ima jedna manipulatorica, pa bi se ona naljutila. imam i ja puno štofa, ali mi se neda pisati.
ma imam i ja, ali kao sto napisah, ovo je mene sokiralo. moja je slavila 5 rodjendan. kao sto rekoh od tad sam spremna. a i dijete pokusavam usmjerit, nauciti i sve sto mogu pokusati.
nakon toga me cesto muci kako se moja ponasa kad nisam ja u blizini, ne bih zeljela da me iznenadi slicnim glupostima.
I ja sam prije tjedan dana ostala sokirana kolicinom - neceg, ne znam ni kako da to nazovem, mislim da nije zloba, nego samozivost ili tako nesto - koja se moze naci kod petogodisnjakinja.
Konkretno, moja kcer slavi rodjendan i crta rucno pozivnice, za svaku prijateljicu drugaciji crtez, sve promisljeno i puno srca i cvjetica.
Slijedeci dan u skoli njena najbolja prijateljica podere pozivnicu jer joj se slika ne svidja
Moje dijete, koje je izgleda cijepljeno protiv negative, kaze 'A valjda sam joj trebala nacrtati dugu a ne cvijet. Budem slijedeci put.'
Al ja sam ostala toliko sokirana, da mislim da je skuzila da tu nesto nije kako valja. Znam da se najvjerojatnije nisam trebala mijesati i iznositi misljenja, al bas nisam uspjela presutiti.
Al ne mislim da to ima veze sa old school/new school.
Ni sa cistom genetikom. Karakter i iskustva, okolina i uzori zajedno cine svoje.
I tako, netko nikada ne bude takav, netko to 'pobijedi' i shvati sto je tu lose, a netko ostane takav i kao odrasla osoba.
Ja bome mislim da to i te kako ima veze sa old school / new school...I ja sam prije tjedan dana ostala sokirana kolicinom - neceg, ne znam ni kako da to nazovem, mislim da nije zloba, nego samozivost ili tako nesto - koja se moze naci kod petogodisnjakinja.
Konkretno, moja kcer slavi rodjendan i crta rucno pozivnice, za svaku prijateljicu drugaciji crtez, sve promisljeno i puno srca i cvjetica.
Slijedeci dan u skoli njena najbolja prijateljica podere pozivnicu jer joj se slika ne svidja
Moje dijete, koje je izgleda cijepljeno protiv negative, kaze 'A valjda sam joj trebala nacrtati dugu a ne cvijet. Budem slijedeci put.'
Al ja sam ostala toliko sokirana, da mislim da je skuzila da tu nesto nije kako valja. Znam da se najvjerojatnije nisam trebala mijesati i iznositi misljenja, al bas nisam uspjela presutiti.
Al ne mislim da to ima veze sa old school/new school.
Ni sa cistom genetikom. Karakter i iskustva, okolina i uzori zajedno cine svoje.
I tako, netko nikada ne bude takav, netko to 'pobijedi' i shvati sto je tu lose, a netko ostane takav i kao odrasla osoba.
Danas postoje načini i tehnologije kako ta zlostavljanja idu puno dalje i šire od razreda ili ulice.
Ja sam nekako old school/new school dozivjela kao stavove i ponasanja kojih nije bilo/bilo je manje, a sad ima. A manipulatora je uvijek bilo.
Istina, nove tehnologije pomazu povecati doseg i opseg zlostavljanja.
Ali omogucavaju i glasniju i efektniju borbu protiv nezeljenih ponasanja.
Ovisi kako se koristi. Na tome treba poraditi.
spletkarenje, ogovaranje, klanovi, danas se cmacemo, saljemo si srceka i pusice na fejsu, swatkicei bff smo si, a sutra se ne poznamo... (ne zadugo doduse
)
sve to sam vidjela u zadnjih godinu i pol (od pocetka 5. razreda)
kod kceri i njezinih prijateljica
kod sina nikad. ok, on je i manje brbljav od nje, pa masu toga nisam ni doznala, ali mislim da je ipak vecinom zbog toga sto je decko
i teska srca sam naucila da ne smijem uvijek milijun posto vjerovati njezinoj verziji price
Oooo, ja sam i kod sina (mlađeg) i u njegovom razredu primijetila te cirkuse - izvor većine zala je FB, ali to je možda samo mjesto gdje se to dobro vidi.
Moj sin je neki dan uganuo nogu i razgovarali smo o tome kako će u školu kad se krene oporavljati. Predložila da uzme torbu s kotačima da ne nosi teške knjige na leđima, a on kaže - a onda će mi se rugati na fejsu...
Kažem ja njemu "Što misliš, o kome to ruganje više govori? O tebi ili o onima koji tako govore/pišu?"
Prihvaća on da sam ja u pravu, ali mu ipak nije svejedno. To tek treba izvježbati.
A s druge strane - kakva je to ušljiva ekipa kojoj padne na pamet rugati se nekome jer mora voziti torbu, budući da je ne može nositi? Pitam ja sina kak on zna da bi mu se rugali, a dijete uredno kaže - pa to su napravili Hrvoju kad je imao gips, pa ovom, pa onom...
Ufff...
Totalno sam iznenađenja ovim opisima manipuliranja kod djece. Ili ja to ne znam prepoznati, ili je toga u malom mjestu ipak daleko manje.
Jer, ako na rođendanu slavljenica hoće biti glavna, to nije manipuliranje, zar ne? Ili općenito uvijek hoće biti glavna i to joj uspijeva, možda je jednostavno takva
problem je kad prijateljica hoće oduzeti slavljenici da bude glavna. To se mojoj jednom desilo dok je bila manja pa je dotrčala do mene plačući i skoro smo morali otkazati rođendan. Do tada je običaj bio da slavljenica bira neke stvari i moja sva sretna što sada ima tu ulogu no nastao problem jer curica s kojom se često igrala u vrtiću to nije mogla podnijeti,Totalno sam iznenađenja ovim opisima manipuliranja kod djece. Ili ja to ne znam prepoznati, ili je toga u malom mjestu ipak daleko manje.
Jer, ako na rođendanu slavljenica hoće biti glavna, to nije manipuliranje, zar ne? Ili općenito uvijek hoće biti glavna i to joj uspijeva, možda je jednostavno takva
Ova neka ponašanja su fakat grozna. I slažem se s vama, tj. nemam se što slagati, to je i moj stav oduvijek, želim da mi dijete bude bolje od toga, da ne vrijeđa druge, omalovažava ih...
Ali s druge strane, Peterlin, pa što je tebi čudno u tome da se djeca rugaju jedna drugima? Pa toga je oduvijek bilo. U našem razredu u OŠ nas je troje nosilo naočale i bili smo svako toliko predmet ruganja (oćalinka, oćalinko), s tim da su jednu curu koja je nosila naočale zvali i oćalinka i debela jer je bila malo punija (ali ne i debela). Ja sam u 7. osnovne prestala nositi naočale jer mi je dosadilo ignoritati, tući ili uzvraćati uvrede
Ne opravdavam, samo se za moj ukus previše čudite kao da smo mi odrastali u zemlji sretne djece u kojoj je sve bilo od marmelade i čokolade...
Bogme nismo. Osnovnu školu pamtim uglavnom po lošem. Prije nekoliko godina dospjela mi je u ruke knjiga Rachel Simmons "Ženski bullying", pa sam nekoliko dana imala flashbackove i spoznala kako mi je lakše što nemam žensko dijete. Naprosto ne znam kako bih se s time ponovo znala nositi (vjerojatno nikako).
S druge strane, i kod dečki ima svinjarija slične vrste (nedavno vidjeli kod sina u razredu, srećom, nije on bio na meti, i srećom, MM je pravovremeno reagirao pa se nadamo da je malo i pomogao). Ali njihova ruganja su jednostavnija, sirovija i blesavija, i lakše ih je otkantati. Za sada - jer još nisu došli do facebooka
Sve sam to i ja prošla, ali u "moje vrijeme" to je obično bio neki kratak period kad se krene u peti razred, pa je vrlo brzo i prestalo. Znam jer sam nosila naočale, bila isto kao i ti malo punija (takva sam i danas, par kila viška). I ja sam znala šakama rješavati stvari i uspijevalo je. I mene su cure iz ulice izbacile iz igre jer sam imala lutku crnkinju, pa su htjele da budem sluškinja (kao iz Čiča Tomine kolibe) što meni nije padalo na pamet. Stekneš status kad shvate da je korisno biti dobar s nekim tko jako dobro zna matematiku ili fiziku...Ova neka ponašanja su fakat grozna. I slažem se s vama, tj. nemam se što slagati, to je i moj stav oduvijek, želim da mi dijete bude bolje od toga, da ne vrijeđa druge, omalovažava ih...
Ali s druge strane, Peterlin, pa što je tebi čudno u tome da se djeca rugaju jedna drugima? Pa toga je oduvijek bilo. U našem razredu u OŠ nas je troje nosilo naočale i bili smo svako toliko predmet ruganja (oćalinka, oćalinko), s tim da su jednu curu koja je nosila naočale zvali i oćalinka i debela jer je bila malo punija (ali ne i debela). Ja sam u 7. osnovne prestala nositi naočale jer mi je dosadilo ignoritati, tući ili uzvraćati uvrede
Ne opravdavam, samo se za moj ukus previše čudite kao da smo mi odrastali u zemlji sretne djece u kojoj je sve bilo od marmelade i čokolade...
Ahh, valjda će i moja djeca doći do toga. Zapravo, već dolaze. Dobri su đaci, ako ništa drugo. Od njih bi se isplatilo prepisivati. Sad je to već prilično bitno.
Ja sam samo nosila naočale i nisam išla u crkvu. To su bili moji grijesi. Punija je bila druga cura, nju se najviše sprdalo, a bila je dobra ko kruh. Ja sam zapravo dobro prošla jer sam se znala izboriti za sebe. I to je bila seoska škola pa nije bilo pravih klika.
No, mnogo veće probleme imali su u gradskoj školi.
Jednu moju kasniju frendicu u drugoj školi pola osnovne su sprdali zbog izgleda i nacionalnosti (ne, nije ona na koju mislite). I zbog tatinog posla. Zzbpg odjeće...zapravo kad se nekoga uzme na zub, više nije važno što je.
O srednjoj neću pisati, tek tamo se svašta događalo, vjerujem da je nekima ozbiljno prisjela. Kasnije sam gledala američke serije i bio mi je deja vu. Tko su bili glavni, pa djeca dobrostojećih roditelja i onih na pozicijama, jedan od glavniih je bio i jedan dečko. I djeca koja su se silno, bar neko vrijeme, htjela uklopiti u tu kliku.
Grozno. Naši starci nisu imali pojma. Ja se nadam da ću biti uključenija u život svoje djece, nego što su starci bili u naše živote.
Ne želim da bude žrtva i agresor, dižu mi se na dlake na tijelu od pomisli, pogotovo zato jer sam imala šarolika iskustva i znam koliko u tome ima povrijeđenih. Uf.
Ja kad čitam ove stvari moram priznati da ja jesam odrastala u okolini od marmelade i čokolade, i zato su mi ove stvari još deset puta više grozne.
Često znam reći da sam išla u školu sa Družbom Pere Kvržice, tako je kod nas sve bilo nekako naivno i blesavo.
Separiranja i tračanja je uvijek bilo i bit će. Čini mi se dok smo bili klinci da je ipak sve bilo umjerenije i daleko manje toga nego danas. Zgrožena sam što se dobna granica pomiče. Stalno me iznenade neki događaji. Jedan dan mi osmogodišnja kćer stigla iz škole da je nju i njenu prijateljicu napala djevojčica koja je sa sobom povela još 5-6 promatrača i od nje tražila njene tenisice, a od prijateljice da skine lančić pa će ju ostaviti na miru. Sve se odigralo u dnevnom boravku. Kad se potužila učiteljici, odgovor je bio: Ostavi me na miru! Zar ne vidiš da radim. Drugi dan sam odjurila u školu na razgovor. Naišla sam na razumijevanje njene učiteljice koja isto nije mogla vjerovati da je tako nešto moguće u 2. razredu.
Primjećujem da su spletkarenja i tračanja daleko popularnija kod ženske populacije. Kod sina nema takvih događaja. A to je i moje životno iskustvo. Nikad muški kolege nisu spletkarili koliko ženske kolegice.
Bilo je toga uvijek,ali kad dođeš kući imaš priliku bar na pola dana zaboraviti. Sada nemaš jer su tu mobiteli,internet...
Ivarica strašno,srce puca na pomisao. Kako obraniti dijete od toga,kako ga naučiti da ne bude taj "zlikovac" Trudim se iz petnih žila da mi dijete ima suosjećanje prema drugome,da ima poštenje da ne napada i ne gazi drugoga ali da se zna i obraniti. Trudim se ali me strah. Baš me na ovu temu srce boli i u Pms-u sam pa je bolje da ne čitam
da, djeca znaju biti okrutna. oduvijek. a mene pak čudi kako vi mislite da vaša nikad nisu.
iako, fejs ipak malo mijenja perspektivu.
jer ostaje.
ako se ne izbriše. i puno više ljudi vidi od uskog kruga prijateljica/prijatelja kojima se nekad ogovaralo.
to je upravo ono o čemu sam pisala. kad vidim da se i moja tako ponaša, a hoće ona to, reagiram. recimo, u parku ima cura različitog uzrasta. njoj su idol dvije male, peti razred, mutikaše samo takveOva neka ponašanja su fakat grozna. I slažem se s vama, tj. nemam se što slagati, to je i moj stav oduvijek, želim da mi dijete bude bolje od toga, da ne vrijeđa druge, omalovažava ih...
evo primjer. bile su njih tri najbolje u razredu, onda su se ove dvije urotile protiv treće, onda su joj namjerno obećale da će spavati s njima u sobi na izletu i onda su joj dan prije rekle da ipak ne može. onda je ova bila sva jadna i nesretna. onda sam malo izgubila nit lol, al sad vidim da su opet najbolje frendice.
a moju m isto iskoriste, natrućaju joj svakakve gluposti, ova ih gleda ko u božice i sve upija, onda ju nagovore da nekoj trećoj kaže nešto, onda ova to i kaže, onda ju sve odbace i odu bez nje šetati i još joj kažu da ne šeću s prvašićima. i onda m plače. hebaj ga, draga moja, plakala je ova kad si joj rekla to što si rekla, pazi šta radiš, ponašaje se prema drugima onako kako želiš da se prema tebi ponašaju - pa nećeš plakati.
i onda tako i bude.
a ja dok sam s psećom družinom u drugom dijelu parka, sve snimam jednim okom. lol
i svaku priliku iskoristim za razgovor. a šta drugo.
Posljednje uređivanje od cvijeta73 : 14.10.2014. at 14:26
Ja uopće ne mislim da su moji neki anđeli.
Mada moram priznati da sam se šokirala kad je mlađi (mlađe dijete!) opalio trisku na plaži nekom malom koji mu nije htio dati kamion. Stvarno nisam očekivala da će mu to biti sljedeći argument u nagovaranju
Odonda ga imam dobro na oku.
Stariji me je nekidan raznježio kad mi je ispričao kako se skoro potukao s nekim malim iz paralelnog razreda koji se njegovoj kolegici iz razreda rugao zbog autističnog brata. A tko zna oko čega se ovaj moj ruga.
A etikete ne volim nikakve - naježim se kad netko neko dijete naziva zločestim, ali nije mi drago ni kad ga zovu dobricom. Ne valja ni te "pozitivne" etikete lijepiti, sve to nepotrebno opterećuje.
Naučila sam od tangerine da nije dobro ni o sebi razmišljati kao o dobroj osobi jer to nije ništa nego narcisoidnost, već se samo treba truditi postupati OK, bez razmišljanja o ukupnoj zaključnoj ocjeni nečije osobnosti.
X naravno, to je notorna činjenica.
Ja ionako imam mana ko u priči, tako da si slobodno mogu priuštiti reći da ako nešto nisam, onda nisam manipulator.
Ali jedno smo mislim ipak zaboravili, sklonost manipuliranju ionako nije najgora moguća ljudska osobina koja kao jedina može druge neopisivo povrijediti.
Ovo što neka djeca ovdje rade meni izlazi iz kategorije manipuliranja, ne znam svaka vama čast, ali ja bi reagirala ipak malo drugačije, pa i razgovorom sa roditeljima ako ne ide drugačije, ili iznijela problem na sastanku,kao i što već i jesam u vrtiću pred 200 i nešto roditelja i stvari jesu krenule na bolje.
bilo je maltretiranja i ranije
i mene su zezali, bila sam viša od svih, nosila naočale, neko vrijeme i aparatić za zube, "štreberica"
i to su mi se rugali neki dečki
ali kako je rekla Peterlin, vidjeli su da mogu imati koristi od mene na testovima, pa su prestali
ali cure nikada, zato mi je strano to žensko manipuliranje
nije bilo "ajmo se sada ne družiti sa ovom"
nije bilo pisanja ružnih poruka
bilo je popularnijji, manje popularnih, bilo je ekipa, nisu svi bili u ekipi, ali nije se nikog baš onako izoliralo kako se sada zna raditi
i da, nije bilo interneta i mogućnosti neprekinutog maltretiranja
ovo je moja velika sramota iz osnovne
u osnovnoj sam bila najbolja s Irenom, skompale smo se u 6. razredu, do tada smo išle u različite razrede
i bile smo baš dobre, skupa smo trenirale košarku, blizu smo živjele....
negdje u 7. razredu se ona dosta počela družiti s Tijanom
nije mene isključivala, družila se s obje (ja nisam bila oduševljena, ali poštovala sam njen izbor)
išli smo krajem 7. razreda na mali maturalac
i dogovarale smo se za spavanje, uz nas tri, k nama je došla i Marija
kao dve po dve ćemo, ali nismo definirale tko s kim, ja sam mislila da ću s Irenom
kada smo došle na odredište Tijana je rekla da će ona s Irenom
a i ja sam htjela s njom
vjerujem da je Irena više htjela s Tijanom, ona je bila zabavnija od mene, sitna, dinamitna
ali nije htjela ni mene izbaciiti iz kombinacije, jer smo si stvarno bile dobre
i na kraju smo dobile trokrevetnu sobu
bile smo nas tri
a Marija je ostala sama
i posrana
tada mi je bilo samo važno biti s Irenom i nisam razmišljala kako se Marija osjeća
ali ubrzo sam osjetila sram
i dan danas mi je žao radi toga
jer vjerujem da je ona bila jako razočarana i nesretna
i da smo joj zapravo pokvarili maturalac
i kad god je vidim sjetim se toga, i osjećam sram
ali, ne čini vam se da su ovakva ponašanja više iznimka nego pravilo? Dečki bi se potukli, oni su konkretniji, iako je imao i moj iskustva s dečkom u razredu koji se, u borbi za mjesto kolovođe, poprilično manipulatorski namjerio na B. Ali sve skupa nije prelazilo u neke bully okvire...
ok, propustila pola postova prije nego što sam ovo napisala, ali i dalje vjerujem da su više iznimka nego pravilo. I, da su iznimka koju podržavaju roditelji te djece (namjerno ili nenamjerno), dakle nikako nije stvar gena nego odgoja, učenja...ja se ne mogu načuditi što djeca naprave, a da roditelji ne trepnu niti okom, ili se još ispričavaju na način da opravdavaju djetetovo ponašanje i time ga potkrepljuju.
Moja je mala, nismo do sada imali većih poteškoća ali ja ne mogu razumjeti niti zametke ovakvih ponašanja. Recimo, vrtićki rođendani (a i školski, naravno). Ne možeš nekoliko godina zvat dijete na rođendan i onda ga najednom ne pozvat. Jer ti se eto ove godine neće, jer ove godine imaš druge prijatelje (a svi iz iste grupe ili razreda i zoveš 15 djece). Ja sam svojoj djeci uvijek objašnjavala da ja plaćam igraonice i da je u našoj obitelji pravilo da na rođendan moraš zvati dijete s kojim si se možda jučer pokefao a stalno ste si dobri ili ono dijete koje je i tebe zvalo i sl. Ne mogu podržavati njihovu samoživost.
Bubice, slažem se s tobom. Roditelji mogu puno ako su uključeni.
Potpis i na ostalo, sviđa mi se kako razmišljaš.
Ali ne zaboravimo, ima i dosta odraslih koji vole ogovarati, kritizirati, spletkariti itd. Ljudi vole komentirati druge ...jelovnik nečijeg djeteta u vrtiću (vegetarijanski, zamisli), nečiji izgled, navike...ono, najniža razina komunkacije, vidi ovo, vidi ono...djeca to čuju, upijaju, prenose.
Ja sam primijetila da moj mlađi zna odbrusiti kolegi na telefon tonom koji mi se ne dopada i slično.... Kad sam ga na to upozorila, rekao je da je ta osoba njega opalila po nosu na povratku iz škole, a sad se želi igrati i ponaša se kao da se ništa nije dogodilo.... pa ga je otfikario. ON misli da je imao razloga za to. Meni je teško to procijeniti tko je u pravu, jer nisam vidjela ni čula ništa osim frtalj telefonskog razgovora.
Rekoh "Da, u redu je, ali nemoj ti njemu davati razloga da te mlatne, budi BOLJI od njega, ne zbog njega nego zbog sebe...Osim toga ima i pristojnih načina kako da se nekoga odbije."
I tako svaki dan imam neku sličnu cvebu. S vremenom će shvatiti.
Stariji sin nema takvih komunikacijskih problema, ali on ima puuuuno manji krug ljudi s kojima se druži. Ne znam je li to dobro ili loše, on je jednostavno takav-manje društven.
Ja se sjećam kad me jedna poznata djevojčica iz škole pitala koji mi je broj telefona. Kad sam joj rekla, ona je rekla: "Ma daj?! Ja sam jučer bila u jedoj telefonskoj govornici i tamo je pisalo da je to broj javne kuće. Ma zamisli..." Totalno sam joj povjerovala, samo što me to uopće nije zabrinulo nego sam se divila koincidenciji da se netko BAŠ s mojim brojem našao zafrkavat (na nju nisam niti posumnjala :D ). Kad sam mami repričala tu nevjerojatnu koincidenciju, saznala sam što je na stvari.
Pa onda, sjećam se vlastite ekipe koja se tako zdušno svakog ljeta rugala dvama lokalnim dečkima u vali koji su mentalno zaostali. Ono, sprdačina samo takva, provociranje, imitiranje. Sad je malo jeftino reći da ja nisam, ali stvarno nisam, to mi je bilo grozno. Ali moj brat je, i dosta prijatelja - a to su sve bila "sjajna" djeca, uzorni učenici uzornog vladanja. I danas nisu nasilnici, ljudi su na mjestu.
Nisu sigurno sve sredine bile iste, ali mislim da je malo na djelu i optimizam sjećanja. I da, novi načini komunikacje su sve ovo digli na neku novu razinu.
Braniti se riječima je odlična knjiga.
Ne mislim ja da je moje dijete cvijetic.
Sefuje ona i gura se i ja komentiram i rezem u korijenu koliko mogu.
Al ona to nekako radi na jednom nivou, jos nisam uspjela primjetiti skrivene manipulacije cisto iz fore.
A ne kazem da necu. Ipak joj je samo 5.
Po mom iskustvu s djecom koju imam u vidokrugu, to su to ipak iznimke. Nije to prevladavajući tip odnosa/ponašanja među djecom.
jurana, u sridu!
X
A ovo tengerinino nisam prije čula, jako dobro rečeno.
zlostavljanja ima oduvijek, ali u ovih mojih 15-tak godina staža u školi nisam imala slučaj kakav imamo već preko godinu dana, dijete koje je potpuno izolirano u razredu i dvije manipulatorice koje miniraju svaki pokušaj da se ta situacija popravi-uz svesrdnu podršku svojih roditelja.
nikad nisam prije pomislila za neko dijete da je zločesto, zlo ili tako nešto, ali polako mijenjam mišljenje, jer reakcije tih roditelja i tih curica su sve samo ne normalne.
toliko samodopadnosti, sebičnosti, neobazrivosti prema drugima nisam susrela još niti u svom školovanju, niti u radu s djecom do sada.
znali smo i mi napraviti glupost, narugati se nekom, ali ovo je stupanj koji još nisam susrela. i strašno sam razočarana stručnim službama u školi, čini mi se da je njihova jedina misija pratiti imaju li učitelji svu papirologiju, a kad iskrsne neki pravi problem od njih i nema baš neke koristi.
a kako učitelji reagiraju u tom slučaju? kad su već stručne službe nesposobne.
zaboravila sam, nisam htjela reći da su stručne službe nesposobne, nego im je posao u školi takav da se više moraju baviti papirima nego djecom. nažalost.
isprika psiholozima i pedagozima za nespretno izražavanje.
razrednice im jedno vrijeme nije bilo, većina nije ništa primjećivala, a ja sam im počela predavati prošle godine i odmah skužila da nešto u tom razredu nije kako treba.
razgovarala s tom curicom, s ravnateljicom, s ostalim curama, sa psihologinjom, pedagoginjom. roditelji ovih mutikaša digli graju, kao njihove curice su bajne, a mi ih sirote ni krive ni dužne tu nešto optužujemo, zvati će novimare itd, itd
nakon toga su svi na njih malo više počeli obraćati pažnjui, ali ništa od toga. ove dvije su dobile podršku doma, a i škola se kao institucija pred tim roditeljima povukla i moš ga frigat.
rekla sam im među ostalima da su one još djeca i da je normalno da djeca, i odrasli, pogriješe, ali bi se ipak čovjek ponekad trebao zamisliti nad svojim postupcima jer će ih jednom kad odrastu biti sram zbog ovog što rade, bar se nadam. ali s obzirom na roditelje im, sumnjam.
da je ova curka moja prepisala bih ju u drugu školu, ništa se ovdje neće promijeniti na bolje, a da su mi ove manipulatorice djeca...........uf, ne zna čovjek, može moja sutra takva sranja raditi, ali da opravdavaš takvo ponašanje?
Posljednje uređivanje od suncokret : 14.10.2014. at 16:42
To je uzrok. Roditelji.
slažem se, ali što učiniti u tom slučaju?
kad se i škola kao institucija povuče pred njima? razmišljala sam jedno vrijeme slučaj prijaviti dalje, ali kome-soc. službi?
i što je još najgore, čini mi se da mene to više brine nego roditelje te curice, ili možda nisu ni svjesni u kojoj mjeri je njihovo dijete izolirano i samo u školi, ne znam.
uglavnom, zaboli me želudac kad se sjetim toga i još kad vidim kak se afektirano grle i ljube ove dvije (međusobno, ili s drugima koje sretnu), bljak.
Mislim da bi bilo super razdvojiti zadnje postove u zasebnu temu !
Što se manipuliranja i psihičkog nasilja tiče, da, otvoreno tvrdim da su djevojčice sklonije tome nego dječaci - iz vlastitog iskustva, a i iz iskustva moje djece.
Djeca su takva, sve što je drugačije od onog što su iskusili čudi ih, ali zato postoje roditelji da odgoje djecu i nauče ih prihvaćati i uvažavati različitosti.
Imam sreću što moje dijete ide u vrtić sa djecom s posebnim potrebama (Down sindrom, autizam..), a imamo i u obitelji člana s cerebralnom paralizom, pa su mu takve pojave već postale normala.
U susjedstvu ima djevojčica koja je pretila i, nažalost, već sam čula od par djece da su je počastili epitetima "krmača" i "debela". Što je najžalosnije, njihovi roditelji ne reagiraju na to, dapače, šokirala sam se njihovim podržavanjem takvih izjava jer je djevojčica inače malo razmažena, škrta, sklona je rugati se drugima i roditelji smatraju da njihova djeca imaju pravo uzvratiti na taj način.
U svojoj kući ne dopuštam da ogovaraju nju ili bilo koga drugoga, svaku takvu temu presječem.
Sa sinom redovito razgovaram o takvim stvarima, i on već zna da je ružno rugati se nekome zato što je debel, mršav, nosi naočale i slično.
E sad, ne znam radi li to kad mene nema, ali ja ga osobno nikada nisam čula da se nekome narugao na takav način.
kod nas su dečki ti koji kolo vode
bože, koliko tipfelera. prebrzo tipkam, nisam baš toliko nepismena-časna riječ
Zaboravih napisati razloge... Roditelji opravdavaju takvo ponašanje svoje djece iz tih istih sebičnih razloga, da ne bi doveli u pitanje (pred sobom i drugima) svoje roditeljske sposobnosti i ljudske kvalitete.
I slažem se s tobom - treba se maknuti od takvih.
Nažalost, u školi nemaš baš puno izbora. Nemaš ga često ni kasnije. Ako se ne možeš maknuti hardverski, treba jednostavno maknuti pažnju na drugu stranu.
Meni su neki postovi na ovoj strani malo otvorili oči. Koliko god mislila da kao kužim roditeljsko-dječje odnose i psihologiju, sad vidim da sam zaostala u razvoju i da nesvjesno stvari pripisujem običnom djetinjstvu, odrastanju...sistemom sve-će-to-proći. A stvari ne prolaze, samo evoluiraju, dok se dijete na njih navikava.
čoksa ovo nemoj ni slučajno dozvolit, reži. Uči je kako da se postavi, nije ta prijateljica vrijedna sekunde njenog vremena. To joj nije "prijateljica"
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom