Moj sin je bistro dijete, al nema dovoljno vremena. Učiteljica mu je dala da rješava tesove po 2-3 sata. Rekla sam da to nije rješenje i samoinicijativno s njim otišla na ERF (Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet) u 2. osnovne, pa ponovila za god. dana u 3. osnovne. Ja sam s njim radila zadaće po 3-4 sata. Nije to sve bilo pisanje i učenje. On se uz to zabavlja i igra. Ima problema s koncentracijom, poremećaj pažnje, jedan oblik ADHD-a. Usmeni mu nisu problem, al pismeni jesu. Nema osjećaj za vrijeme. Dok su neki na 2. zadatku testa, on tek vadi pribor, pa mu padne gumica na sredinu razreda, pa rješava 1. stranu 20 min, a onda kad ga učiteljica opomene preostale 3 riješi u preostalih 25 min.
On je dobro i mirno dijete, al život mu je igra i zabava. Oduvijek me brinulo kaj po cijele dane radi d.z. i ne ostane mu vrijeme za igru. Ja bi da napravi d.z. za vuru pa se preostale dvije igra. Al on je takav i sad se po malo mirim time. Naprosto je spor. Borimo se učiteljica i ja kako znamo i umijemo. No bitan mi je bio razgovor s prof. na ERF-u jer mi je dala smjernice kako mu vratiti pažnju, kako s njim raditi...
On ne laže. U ovom laganju o kojem pričaš vidim gubitak samopouzdanja, pogotovo kaj su joj se krenuli smijuljiti i iščuđavati na njene trojke u 1. razredu.