Moj 31mjesecni sin je od prvog dana zivota jako zahtjevan.
Kao beba puno je plakao, stalno sam ga nosila, spavao je s nama, bio stalno na ciki.
Imao je jaki separacijski strah. Sva sreca, uzela sam neplaceno pa se maltene nismo odvajali.
Negdje kad je imao godinu i cetiri mjeseca, primijetila sam da kad ga nosim i gledam u oci, izbjegava ocni kontakt. No, u 90% situacija normalno gleda u oci.
Sklon je repetitivnom govoru. Inace je bilingvista i ima jako veliki vokabular, u oba jezika. Vec dugo zna prevoditi rijeci s jednog na drugi i gradi lijepe recenice. Jako je pricljiv.
S oko godinu i 3 mjeseca, nekoliko puta je imao nocni teror od kojeg mi se sledila krv, ali kad sam saznala sto je to, umirila sam se.
s godinu i pol pocinju ucestali tantrumi, vrlo dramaticni. S vremenom su se prorijedili.
Sad ga uvati dobar period od cca tri dana kad je takav da bi ga svatko pozelio. Potom slijedi 7 dana kada ne zeli prati ruke, pa urla kad mu ih na silu perem. Vice: ne ovako za sve: ne ovako staviti tanjur, igracku, predmete po kuci, moju ruku na stolu, ne ga dodirivati dok mu se mijenja pelena, sav je nesretan, vristi, vristi, vristi.
Mene to uznemiruje. Pomislim da mozda nema neki poremecaj, a ne znam bih li prihvatila da ima.
Ja osobno sam podlozna strahovima, imam jaku anksioznost, od malena, pa ne znam gdje ja preuvelicavam, a gdje stvarno stvari postaju sumnjive.