Moj najstariji je imao tantrume, samo dnevne, nocne nikada.
U tim trenucima nista ne bi pomagalo, bas nista. Zagrliti ga nisam mogla jer bi me gurao od sebe, o nekakvom razgovoru / objasnjavanju / prodikama nije bilo ni rijeci jer me uopce nije dozivljavao. Sve sto sam mogla je biti tamo, u istoj prostoriji s njim i cekati da projde. Pri kraju bi dopustio zagrljaj i nakon toga se ponasao kao da se nista nije dogodilo.....
Mladji sin se nekoliko puta bacio na pod, ja sam to potpuno ignorirala i vise nije ponavljao. Mislila sam da je i to tantrum, ali sada mi se cini da to i nije bilo to, vise neko iskusavanje granica, svjesno s njegove strane, nesto sto je on kontrolirao.
Za Lady jos ne znam, za sada nista.
Razgovarati s djetetom treba nakon tantruma, kada dijete pokaze spremnost jer dok tantrum traje ne znam bas koliko toga djeca cuju. I pokusati nekako izbjeci situacije koje mogu tantrum izazvati, ako ne onda prepoznati kada tantrum krene i pokusati ga suzbiti u korjenu.....
A ovo da roditelj treba zadrzati mirnocu je istina, ali ne samo radi djeteta nego i radi sebe. Meni je puno lakse bilo nositi se sa svojim osjecajima i strahovima nakon njegovog tantruma kada bi ostala mirna. Kada to ne bi uspjela mucila me griznja savjesti....i to jako. Pa mi je bilo jos teze sve si to posloziti u glavi.
 |
|||
Odgovori s citatom
mimi 25 prvotno napisa
