(Pre)jaki tantrumi

[rehab]

kut=ponižavanje djece

Nema šanse da odgajam dijete tako da ga ponižavam. Ja sam tu da im dam znanje o svijetu, potkrepljujem samopouzdanje, učim pristojnosti i ponašanju u društvu, naravno uz hranjenje, brigu o zdravlju i higijeni..., te najvažnije, volim ih

Tantrume treba spriječiti. Svaka mama zna svoje dijete i zna što će biti okidač za urlanje. Pa onda učiniti tako da taj okidač miruje Znam, sad ćete svašta pomisliti, ali kad ja vidim dijete koje se baca po podu i urla, kaznila bih mamu i tatu , a ne dijete. Ono nije krivo, ono je maleno, ono se bori sa tisuću raznih osjećaja i ne zna kako na kraj s njima. A mama i tata bi morali znati. No, to sam ja, koja ustvari i ne zna što je to tantrum iz prve ruke

Jooooj Beti... Kad te čitam, osjećam se fakat neuspješnom Stvarno, bez ironije.
Pazi sad ovo. Igrom slučaja danas sam čitav dan imala vremena da budem 1 na 1 sa svojim tvrdoglavkom. Čitav dan smo pričali, smijali se, pjevali, igrali se, bojali i popodne ja sjednem popiti čaj, a on dolazi i kaže da se želi igrati. Ja ga zamolim da me sačeka dok popijem čaj, on se naljuti i udari me. Već je u dobi kad je odrastao i to je apsolutno nedopustivo ponašanje. Ja ga pošaljem u sobu da se ohladi (mogla sam i u kut, na stolicu, svejedno), a on me opet udari na putu u sobu. Za 5 minuta izlazi, ispriča se, poljubi me, kaže da zna da to nije smio napraviti i nastavimo kao da ništa nije bilo.
Što bi ti na mom mjestu ? Kako sam ja mogla predvidjeti da će me udariti ?

[Beti3]

Jooooj Beti... Kad te čitam, osjećam se fakat neuspješnom Stvarno, bez ironije.
Pazi sad ovo. Igrom slučaja danas sam čitav dan imala vremena da budem 1 na 1 sa svojim tvrdoglavkom. Čitav dan smo pričali, smijali se, pjevali, igrali se, bojali i popodne ja sjednem popiti čaj, a on dolazi i kaže da se želi igrati. Ja ga zamolim da me sačeka dok popijem čaj, on se naljuti i udari me. Već je u dobi kad je odrastao i to je apsolutno nedopustivo ponašanje. Ja ga pošaljem u sobu da se ohladi (mogla sam i u kut, na stolicu, svejedno), a on me opet udari na putu u sobu. Za 5 minuta izlazi, ispriča se, poljubi me, kaže da zna da to nije smio napraviti i nastavimo kao da ništa nije bilo.
Što bi ti na mom mjestu ? Kako sam ja mogla predvidjeti da će me udariti ?

Nemam pojma što bih, moram se uživiti u situaciju

Vjerojatno zavikala: NE!!! I ne bih poslala nikamo, to sigurno.
Nego mu rekla da sjedne za stol samnom, da zajedno popijemo čaj i popričamo o pravima svih nas u obitelji. Možda tako.

Ustvari, prije stavljanja čaja u svoju šalicu, upitala bih ga ako želi samnom popiti čaj, pa onda možda ne bi imao razloga za bijes.

No, znaš, lako je ovako izvana davati rješenja, svi smo mi različiti karakterom. Nije kod mene med i mlijeko, naravno da nije, samo neke stvari rješavam na svoj način, ne kažem da bi djelovao i kod drugih.

[rehab]

Nemam pojma što bih, moram se uživiti u situaciju

Vjerojatno zavikala: NE!!! I ne bih poslala nikamo, to sigurno.
Nego mu rekla da sjedne za stol samnom, da zajedno popijemo čaj i popričamo o pravima svih nas u obitelji. Možda tako.

Ustvari, prije stavljanja čaja u svoju šalicu, upitala bih ga ako želi samnom popiti čaj, pa onda možda ne bi imao razloga za bijes.

No, znaš, lako je ovako izvana davati rješenja, svi smo mi različiti karakterom. Nije kod mene med i mlijeko, naravno da nije, samo neke stvari rješavam na svoj način, ne kažem da bi djelovao i kod drugih.

Ooooo sve on zna... Da ne zna, možda bi mi bilo lakše. Kad smo neku večer razgovarali, kaže on meni : sve ti ja to mama znam, ali ja to ne prihvaćam I ovo što Seni kaže, treba poznavati svoje dijete... On je tako nepredvidljiv da ja nemam pojma što mogu očekivati od njega u nekom trenutku. Kompliciran do bola. Nekad me tako iznenađuje i osjećam sreću i olakšanje jer vidim da naši beskrajni razgovori i rad s njim padaju na plodno tlo, a onda paf, iznenadi me nečim kao što je bio ovaj udarac jučer. Nekad imam osjećaj da previše očekujem od njega kad je ponašanje u pitanju, a nekad se opet bojim da sam ga razmazila i previše mu toga dopustila. Uglavnom, odgajati njega je kao zamršeni labirint, taman kad pomisliš da si našao izlaz, stvori se nova prepreka.
S drugim je sve tako lako i jednostavno, i kad sluša, i kad ne sluša..

[Peterlin]

Eh, baš ste me podsjetile na koješta...

Moj mlađi je bio (i danas je) jako jaaaako osjetljiv na pad razine šećera. Tad bi dobio napade bijesa i urlikanja.

SJećam se da mi je bilo vrlo teško objasniti svekrvi da RUČAK NE SMIJE BITI IZA 12 (a prije toga sam znala od doma nositi pecivo ili kod nje uzeti jabuke pa dati djetetu) jer ako ne bi jeo na vrijeme, to je bio pakao. Isto - taj nije pio od svoje volje nikada, morali smo dugo godina misliti da imamo vodu za njega i da mu dajemo na vrijeme, jer ako bi bilo što od toga pokrenulo lavinu - nije bilo šanse to zaustaviti. Sva sreća pa smo brzo prokužili stvari i posložili režim koji se morao STRIKTNO poštovati. Nije bilo šanse da kasne obroci, da se zakasni na kupanje ili spavanje (popodnevno ili noćno) i tako do škole. Režim ko u kasarni, ali je pomagalo. Znalo je biti teških trenutaka (štajaznam - ljeto, dani dugi, ja bi se vani šetala, ali figa, moram ići doma poslužiti večeru, pa kupanje, pa spavanje, jer ako nije sve striktno po špagi - cijeli sustav se raspadne). Muka mi je bila čekaonica kod pedijatra i druge institucije gdje trebaš doći na vrijeme, kao i bilo kakve aktivnosti koje su remetile red. Isuse, koje su to bile autistične godine... ali prošlo je. Posložiš i onda je mir, ali objasni ti rodbini i prijateljima zašto klinac mora u toliko-i-toliko biti u krevetu... Puno puta sam poslala goste doma jer su klinci morali ići spat. Sad je bolje, ležernije, ali i danas je to prilično rigorozno. Ne što bih ja bila stroga mama, nego mi je ta tablica s rasporedom 1000 puta spasila živce.

[rehab]

Eh, baš ste me podsjetile na koješta...

Moj mlađi je bio (i danas je) jako jaaaako osjetljiv na pad razine šećera. Tad bi dobio napade bijesa i urlikanja.

SJećam se da mi je bilo vrlo teško objasniti svekrvi da RUČAK NE SMIJE BITI IZA 12 (a prije toga sam znala od doma nositi pecivo ili kod nje uzeti jabuke pa dati djetetu) jer ako ne bi jeo na vrijeme, to je bio pakao. Isto - taj nije pio od svoje volje nikada, morali smo dugo godina misliti da imamo vodu za njega i da mu dajemo na vrijeme, jer ako bi bilo što od toga pokrenulo lavinu - nije bilo šanse to zaustaviti. Sva sreća pa smo brzo prokužili stvari i posložili režim koji se morao STRIKTNO poštovati. Nije bilo šanse da kasne obroci, da se zakasni na kupanje ili spavanje (popodnevno ili noćno) i tako do škole. Režim ko u kasarni, ali je pomagalo. Znalo je biti teških trenutaka (štajaznam - ljeto, dani dugi, ja bi se vani šetala, ali figa, moram ići doma poslužiti večeru, pa kupanje, pa spavanje, jer ako nije sve striktno po špagi - cijeli sustav se raspadne). Muka mi je bila čekaonica kod pedijatra i druge institucije gdje trebaš doći na vrijeme, kao i bilo kakve aktivnosti koje su remetile red. Isuse, koje su to bile autistične godine... ali prošlo je. Posložiš i onda je mir, ali objasni ti rodbini i prijateljima zašto klinac mora u toliko-i-toliko biti u krevetu... Puno puta sam poslala goste doma jer su klinci morali ići spat. Sad je bolje, ležernije, ali i danas je to prilično rigorozno. Ne što bih ja bila stroga mama, nego mi je ta tablica s rasporedom 1000 puta spasila živce.

Oooo da, moji su isto trebali strogo isplaniran režim, ne zato što sam ja tako htjela, nego zato što je to njima trebalo.
I nikada nisu znali reći da su gladni ili žedni Kad vidim da su se unervozili, skužim da je već vrijeme za ručak. Što se vode tiče, spasio nas je aparat za vodu, stavili smo ga na vidno mjesto u kući, kraj njega stoje njihove čaše i svako malo piju. Dok ga nismo imali, stalno smo ih morali nutkati vodom, jer se ne bi sjetili sami upitati.

[Peterlin]

Oooo da, moji su isto trebali strogo isplaniran režim, ne zato što sam ja tako htjela, nego zato što je to njima trebalo.
I nikada nisu znali reći da su gladni ili žedni Kad vidim da su se unervozili, skužim da je već vrijeme za ručak. Što se vode tiče, spasio nas je aparat za vodu, stavili smo ga na vidno mjesto u kući, kraj njega stoje njihove čaše i svako malo piju. Dok ga nismo imali, stalno smo ih morali nutkati vodom, jer se ne bi sjetili sami upitati.

I mojima je trebalo, zapravo mlađem je JAKO JAKO trebalo, a stariji se priklonio bez ikakve drame.

Tragovi toga vidljivi su i danas iako su dječaci već zapravo mladići - nema kod nas ostavljanja domaće zadaće za drugi dan (jer se to lako zaboravi) ili odgađanja bilo kakvih obveza... Mnogi bi to nazvali dresurom, ali nema gledanja televizije ako knjige za idući dan nisu spremljene. Isto vrijedi i za odjeću. Baš sam jutros špotala mlađeg sina (a usput i muža) jer je ostavio svoju odjeću na gomili - prljavo i nosivo, sve na stolcu u zgužvanoj gomili... Pa je morao ustati sat vremena prije nego bi inače i išao je slagati odjeću prije nego sam ja izašla iz kuće. Da nije - spavao bi kao i inače do zadnjeg trena i zakasnio u školu zbog toga što ne bi mogao naći odjeću na vrijeme... Ne bi bilo prvi put. A što da mu radim? Povremeno propustim nadzor (da vidim da li mogu sami) - stariji bez problema, a mlađem očito treba još koja godina sazrijevanja.