-
meni je isto post od apsu odlican. i ne bih rekla da je to samo teorija, a praksa je drugacija. jasno je da to ne uspijeva uvijek. ali kad uspijeva (bijah tamo
) onda funkcionira odlicno.
i kod toga je bitno napomenuti, da se ne radi o mirnoci tipa: mirna sam, smirena sam, nabacila sam opusteni izraz lica i govorim empaticne stvari, a u sebi bi najradje eksplodirala, urlala i slicno.
to nije to.
to je ona mirnoca, kao da si izasao izvan svoga tijela, pa promatras situaciju izvana. i zaista si miran i to zracis. da li ces stajati pored, blizu, malo dalje, imati fizicki kontakt s djetetom ili cvrsti zagrljaj (ima jedna teorija o tome - prokop) su tehnike, koje ovise o situaciji i roditelju i djetetu.
uz to, vazno je znati da ta mirnoca ne znaci pasivnost roditelja, ili to da je djetetu prepustio uzde, upravo suprotno. nacin kada roditelj pocne stahovati od tantruma, bojati ga se, te na neki nacin predaje vodstvo djetetu, nikako nije dobar.
inace, ne slazem se sa beti da roditelj uvijek moze predvidjeti tantrum i da je na njemu da sprijeci situacije na koje djete reagira tantrumom. mozda postoje ti jako, jako rijetki odnosi u kojima se temperamenti poklapaju, ili neki rijetki, rijetki nadroditelji kojima to uspijeva.
sto se tice sprijecavanja situacija - mislim da je to u mnogo slucajeva nemoguce, a uz to je i kontraproduktivno. situacije u kojima dijete regira supersenzibilno na npr. promjene temperature, ne znaci da ces kupiti "svemirsko odijelo" kako bi sprijecio doticne promjene, nego ces pomoci djetetu da se s tim normalnim pojavama nauci nositi.
sto se tice mogucnosti predvidanja, s tim se jos manje slazem. djeca nisu nase produzene ruke ili noge, dijelovi naseg tijela, niti mi njihovog. niti su neka "pojednostavljenja" bica koja mi citamo kao plan grada. i mislim da nije dobro za roditelja da uopce gaji tu iluziju o 100 % razumijevanju. (koje uzgred budi receno bi bilo prilicno kontaproduktivno)
no ono uopce nije ni nuzno, da bi mogao pomoci djetetu kod tantruma.
dapace, mislim da je kontraproduktivno se previse ufuravati u to sto je uzrok?, ovo, ono.....? a da sam ovako, a da sam onako...
jer fokus stavljamo na nas, na okolinu, na cinjenice, a ne na dijete.
a fokus treba biti na tome kako djete savladava i razvija samokontrolu.
da me se ne bi krivo razumijelo, tu ne mislim da je ista lose u tome da sprijecimo okidace tantruma ako su nam jasni, te ako je sprecavanje suvislo. isto tako je odlicno ako dobro razumijemo strukturu ponasanja i reagiranja djeteta.
no mislim da ima i dovoljno tantruma kojima ne kuzimo uzrok, uprkos svom trudu. i to je tako.
svejedno ovo sto je apsu napisala, djeluje.
Pravila pisanja postova
- Ne možete otvoriti novu temu
- Ne možete ostaviti odgovor
- Ne možete stavljati privitke
- Ne možete uređivati svoje postove
-
Pravila foruma