Peterlin prvotno napisa
Eh, baš ste me podsjetile na koješta...
Moj mlađi je bio (i danas je) jako jaaaako osjetljiv na pad razine šećera. Tad bi dobio napade bijesa i urlikanja.
SJećam se da mi je bilo vrlo teško objasniti svekrvi da RUČAK NE SMIJE BITI IZA 12 (a prije toga sam znala od doma nositi pecivo ili kod nje uzeti jabuke pa dati djetetu) jer ako ne bi jeo na vrijeme, to je bio pakao. Isto - taj nije pio od svoje volje nikada, morali smo dugo godina misliti da imamo vodu za njega i da mu dajemo na vrijeme, jer ako bi bilo što od toga pokrenulo lavinu - nije bilo šanse to zaustaviti. Sva sreća pa smo brzo prokužili stvari i posložili režim koji se morao STRIKTNO poštovati. Nije bilo šanse da kasne obroci, da se zakasni na kupanje ili spavanje (popodnevno ili noćno) i tako do škole. Režim ko u kasarni, ali je pomagalo. Znalo je biti teških trenutaka (štajaznam - ljeto, dani dugi, ja bi se vani šetala, ali figa, moram ići doma poslužiti večeru, pa kupanje, pa spavanje, jer ako nije sve striktno po špagi - cijeli sustav se raspadne). Muka mi je bila čekaonica kod pedijatra i druge institucije gdje trebaš doći na vrijeme, kao i bilo kakve aktivnosti koje su remetile red. Isuse, koje su to bile autistične godine... ali prošlo je. Posložiš i onda je mir, ali objasni ti rodbini i prijateljima zašto klinac mora u toliko-i-toliko biti u krevetu... Puno puta sam poslala goste doma jer su klinci morali ići spat. Sad je bolje, ležernije, ali i danas je to prilično rigorozno. Ne što bih ja bila stroga mama, nego mi je ta tablica s rasporedom 1000 puta spasila živce.
Kad vidim da su se unervozili, skužim da je već vrijeme za ručak. Što se vode tiče, spasio nas je aparat za vodu, stavili smo ga na vidno mjesto u kući, kraj njega stoje njihove čaše i svako malo piju. Dok ga nismo imali, stalno smo ih morali nutkati vodom, jer se ne bi sjetili sami upitati.
Odgovori s citatom