Citiraj rehab prvotno napisa Vidi poruku
Ja svog ne tjeram da gleda u zid, kleči ili nešto slično. Može stajati, sjediti, plesati, dubiti na glavi ako hoće, ali bitno mi je da ga odmaknem, da stane, da malo razmisli i da se smiri. Jer jedino to upali.





Ovo moje gledanje u zid bilo je ironično,naravno. Meni osobno je to glupo,kao i klečanje. Klečanje mi fizičko kažnjavanje i dokazivanje moći nad djetetom.

Da se smiri,to je jedini i krajnji cilj.

Evo zadnji naš tantrum bio je u dućanu cipela. Cura se bacila na zemlju i hoće cipele,baš koje je zacrtala i to ne zbog cipela,one nisu bile bitne već zbog kutije od cipela.

Baca se po podu,vrišti,plače. Mm kraj mene,gura malog u kolicima. Grašci znoja kaplju mu niz čelo. Ljudi nas krajem oka gledaju,zgranuto. Cura je imala 3ipo,al izgleda ko da joj je barem 5 i ljudi vjerojatno misle:NEODGOJENA,divlja itd. Puštam ju da isplače prvi val,odmičemo se od nje kao da ju ne poznajemo. Mm bježi s malim na drugi kraj dućana,pravi se englez. Mrmlja sebi u bradu kako joj više nakada ništa neće kupiti,nikada i ništa,samo hranu. Odlazimo na kasu da platimo cipele za bebača u kolicima,mala nas slijedi i dalje plačući glasno jer želi kutiju od cipela. Spuštam se u čučanj i pitam curu želi li zagrljaj i da ju uzmem. Hoće. Smirila se u zagrljaju. Nosim ju i objašnjavam zašto ne možemo imati kutiju. Ona ponavlja zamnom s razumjevanjem. Da smo kući sve bi bilo isto ovako,osim šta bi cura završila u "kazni",a kazna je 2minutno sjedenje na krevetu.

Sram,koliko god se trudila sebi objasnit da je sve to normalno i da se događa i drugima,svejedno me bilo sram pogleda nepoznatih ljudi. I nije da me briga za tuđe mišljenje,al eto sram me takvih javnih nastupa