anci mi ote riječ iz usta.
a beti, ti baš znaš onako s visoka spustiti da pol foruma ne zna odgajati djecu. mah.

nego, htjela sam napisati da su kod j tantrumi trajali duže od 5 godina, što je nekakva granica u literaturi. jako rijetko doduše, i nikad u javnosti, al i jako intenzivno, čak, što je meni bilo najstrašnije od svega, znao je sam sebe udarati. to je tek prestrašno, vjerujte ako niste doživjeli. i to bi me izbezumilo do kraja, do plača.
poslije mi je i priznao da je to i radio da me izbezumi. na početku. a poslije kad uzme maha i pređe granicu, onda više nije ni znao što i zašto radi.

a nu ga sad, pristojan i veseli pubertetlija

plus, uvijek je bio, kako bih rekla, lakše odgojivo dijete, od sestre mu. osim tih tantruma, blaženi je bio dan kad sam saznala da postoji uopće riječ za to. jadna ja bez rode odgajala dijete. lol
njeni tantrumi nisu ni sjena bili njegovima. već sam napisala, ona je u najžešćim histerijama, s pol jednog oka uvijek promatrala našu reakciju i kako stvari stoje u okruženju

a ovo sa smijehom, sad me anci podsjetila, oftopik je, al neka.
neki dan dolazim ja po nju u školu. cijeli razred čeka u hodniku i njih 5 sa strane, ko pokisli miševi. među njima moja m. a učiteljica sva znojna od muke. njih 5 prvi završili zadatak i da jel mogu ići vani u dvorište do zvona. da mogu, nek budu ispred škole. u međuvremenu počela kiša i učiteljica poslala curicu iz razreda da ode po njih. a njih 5 poslalo curicu nazad u razred da poruči učiteljici da njima kiša ne smeta i da oni neće doć nazad. došli nakon 20 minuta, mokri ko miševi.
i sad trebaš se ljutiti na nju, na stranu da što ih uopće učiteljica ima slat same vani, ko zna kamo su mogli otići, al ne smiješ pred m učiteljicu pozvat na odgovornost. moraš nju, naravno. i jesam, al je meni to tako smiješno bilo da sam se jedva jedvice suzdržala da ono - ne puknem do kraja. suze su mi na oči došle, biće ova mislila da plačem. još kad sam vidjela njihove pokisnute face. i u prenesenom značenju, i doslovno.