Citiraj vertex prvotno napisa Vidi poruku
I ja mu jednog dana u šetnji kažem (ne misleći uopće da nešto od toga može bit, nego više iz navike da razgovaram s njim): Slušaj, zlato, vidi kakav je prstić ranjen, ne može zarast kad je stalno u ustima i mokar, bla bla..I on je prestao sisat prst. Potpuno i zauvijek. Niti u snu ga više nije stavljao u usta.
Da ne govorim da je to bila jedina stvar koju me valjda uopće u toj dobi pa do tko zna kad poslušao. A to ti je bilo s njegovih manje od godinu i po.
ma, zamisli!!
za nepovjerovati kako je bio jači od navike