U ovoj priči radi se o mom prijatelju. Zaista, akter priče nisam ja niti moj brat niti moj dečko, radi se stvarno o mom prijatelju do kojeg mi je jako stalo i čiju priču ne mogu razumjeti. Njega je prije par godina ostavila žena jer je našla drugog dečka, koji je navodno bio ljubav njezinog života. Sve super, ali s mojim je prijateljem imala već dvoje djece. On se nije htio rastati upravo zbog to dvoje djece. Ali ona je inzistirala jer nije više htjela biti s njim budući da stvari s njima nisu funkcionirale već dugo, od prije nego što se rodilo mlađe dijete. Ona je dobila skrbništvo nad djecom. I on je aplicirao na sudu da dobije podijeljeno skrbništvo. Unazad nekoliko godina vidio je da djeca kreću u smjeru u kojem on ne bi htio da idu i htio bi s djecom provoditi više vremena od onoga koje je propisano. Mama je ljubav života zamijenila drugim tipom, koji je trenutačno ljubav njezinog života i koji uzgred budi rečeno, maltretira to dvoje djece jer je prilično nervozan tip. Ali moj frend tu ništa ne može jer je majka skrbnica, jer je centar za socijalnu skrb odredio da je djeci bolje s mamom i da ih ona odgaja. On je podnio sudu molbu da se odluka o skrbi promijeni jer želi više vremena provoditi s djecom, jer ih želi odgajati, ali sud se pridržava mišljenja centra. Pisao je ministarstvu, ali ministarstvo se pridržava mišljenja centra. A mišljenje centra je glupo jer niti u jednom trenutku nisu sagledali stvari iz kutka muškarca, oca. Samo gledaju: djeci je bolje s mamom. Iako je mama s tipom koji ih sve skupa maltretira. Što uopće On kao otac može više učiniti da si osigura djeci bolju budućnost?