Brak u krizi

[žužy]

Vjerujem i ja da je on takav oduvijek,samo je na početku veze drugačije...em se on kontrolira jer je ipak zaljubljen,em ona ne vidi neke stvari,odnosno prelazi preko sve više toga jer eto..ma bude bolje.
I dođe do trena kad je ona kriva za to što se on jutros probudio loše volje,ona je kriva što on ne može nači drugu čarapu,ona je kriva što se ona ne želi promjeniti,ona je kriva što je nebo danas eto malo manje plavo...
On se sve manje kontrolira i sve više njegova nesigurnost izbija vanka,u svojoj nadmoči nad njom on nalazi svoje veliko "ja",a ona se sve više povlači u sebe i traži izlaz u promjeni svog ponašanja..ali ne vidi ga,jer dok se zapita u čemu griješi-ne nalazi ništa..ali uporno ostaje,jer je izgubljena i nezna kako dalje.
Takav je bio moj tata,mama nije smjela raditi zbog njegove ljubomore,i bilo nam je teško ..nas petero na jednoj plači. Uvijek željni nečega.
Dok je s druge strane on smio sve,i zakartati večinu plače,i ostajati u birtiji do zatvaranja..a da ne pričam o varanju.
Mama je ostajala samo zato jer nije imala kud.
Bljuje mi se od takvih primjera,i to pogotovo u današnje vrijeme kad bi čovjek mislio - mladi ljudi,nezatucano razmišljanje. A ne,kriza srednjih godina (čak i manje) i potreba da se osječa i dalje balavac na vrhu svemira.
Dođe mi da krescenijinog muža opalim nečim,možda dojde k sebi i skuži kakvo blago ima pored sebe.
Čovjek kojem nije stalo da njegova djeca odrastaju u zdravoj obitelji,sa ddobrom,lijepom i mladom ženom,ne zaslužuje ništa.