možda će zvučiti da banaliziram problem, ali eto. takav je bio moj j. do škole nije ostajao niti jednom u nikakvoj igraonici, niti na rođendanima prijateljima. do škole nije išao na nikakve višednevne izlete s vrtićem. čak i u poznatom okruženju, recimo kućni rođendan, s nekom novom ekipom, trebalo mu je jako dugo da se opusti.
istovremeno je bez problema išao u vrtić (koji nikada baš nije volio), a obožavao je spavati kod moje mame, si kod moje prijateljice s čijim sinom je bio jako dobar. tamo je mogao biti tjedan dana, bez nas.
to sam pripisivala njegovom karakteru, a ne problemu kojeg treba riješiti.

u ovakvoj situaciji, "igraonici" koja nije igraonica, s nepoznatom djecom, s 4,5 godine - nema šanse da bi ostao. puno je to premalo godina da bi takvo ponašanje imalo čak i naziv. po meni. i nešto što treba riješiti. ima ova tvoja dovoljno drugih problema, poput tog perfecionizma, da sad rješava i strah od odvajanja. a ide u vrtić, znači naučena je na odvajanje od roditelja.
jedino kad bi mu to predstavila kao - vrtić. nešto što se mora i o čemu nema pregovora. to bi jedino upalilo. s time da bi prva dva puta vrištao do besvjesti, a onda bi se pomirio sa sudbinom. kao u vrtiću.
ovo malo po malo ne bi kod njega igralo.
ili, neki drugi modalitet. individualno, da ja budem s njim...