Suosjećam, moja srednja je kao tvoja.
Mi nismo išli na psihološku obradu, iako smo možda trebali.

Na rođendanu s prijateljima je uspjela sama ostati s nekih 5,5 godina.
Kod bake (koju viđa svaki dan) je uspjela prespavati sa 6,5 godina (sa 6 je odlučila da će prespavati, ali trebalo joj je pola godine da to realizira).
Negdje u toj dobi je počela odgovarati na pitanja koja su joj postavljale odrasle osobe (susjedi, naši prijatelji). Do tada bi samo zurila u pod ili bi procijedila kratki da-ne odgovor na moje inzistiranje.
Sada ima 8, nedavno su imali natjecanje iz atletike i prije natjecanja ju je zabolio trbuh jer je čula da će tamo bacati motku, a ona nije znala što je motka.
Nije ni pitala što je to nego je samo izjavila da je boli trbuh. Uz tešku muku sam uspjela izvući iz nje što joj je i pristala je ići na natjecanje kad sam joj objasnila što je motka.

Cijeli prvi razred ju je boljela glava prije svakog testa (iako je prošla s 5,0). Vodili smo je na okulistički pregled iako sam znala da nisu oči u pitanju.
Pola dana je ljuta na sebe, a ostalu polovicu na cijeli svijet.
Nikad ne kaže što joj smeta, ja uvijek moram pogađati.
Mora biti u centru pažnje, uvijek (ali samo doma, odnosno kad sam ja u blizini).
Zadnju godinu vrtića je uspjela nastupiti na božićnoj priredbi (pjevati s ostalima), do tada je stajala i šutjela ili čak nije htjela ni stati sa svima nego je urlala dok je ne bi izveli van.

E, sad, vjerojatno bi ja reagirala u smislu odlaska psihologu da nisam vidjela neke pomake.
Ona je napredovala i pomicala te svoje granice, ali jaaako sporo.
Međutim, uvijek je u kolektivu u svakodnevnom radu (osim tih priredbi) funkcionirala dobro.
Tete i učiteljice imaju samo riječi hvale za nju, dok je doma sasvim druga priča.

Trenutno mi je najveći izazov naučiti je da kaže što je smeta, a ne da šuti i guta.
Ove godine nemamo glavobolje prije testova.