Citiraj trampolina prvotno napisa Vidi poruku
Super je cura!

Jako je dobro što je uspjela prepoznati i reći što je tišti i vjerujem da ste na dobrom putu za dalje.

Jesu li perfekcionizam i potencijalni okp jedini problemi? Pitam zato što je i E. neko vrijeme bio s opakim simptomima okp-a. Uspješno smo ih riješili u 4 zida, ali stručna pomoć je trebala meni i mmu. Kad bi se netko njemu približio (osim nas) smatrao je to potvrdom da ne valja i da ga treba "popraviti", a to bi ga gurnulo još dublje u nesamopouzdanje i perfekcionizam.

I zapravo se s to dvoje još uvijek borimo, ima pomaka na bolje. A ono što najviše pomaže je svakodnevno utapanje u ljubavi i pažnji.

I upiranje prstom u svaku svoju pogrešku-vidi, pogriješila sam i ništa se strašno nije dogodilo, popravit ću.

Puno stvari djeca riješe odrastanjem. Doduše, puno ih i izađe na vidjelo tijekom odrastanja.
Prvo vam se moram zahvaliti svima na podršci! Puno znači

A sad da odgovorim Trampolini.
Ne znam jesu li perfekcionizam i potencijalni okp jedini problemi. Ne znam dali su ostali problemi isprepleteni s ovim ili ne. Ona jako puno plače, od rođenja. I to nije kmečanje to su baš krokodilske suze, ridanje. Okidač može biti bilo što, zato što joj je zima, vruče, žedna je, gladna je do toga da ne može nešto napraviti, nije po njenom, mora ići spavati, kupati se itd. Toga kroz dan ima puno.

Perfekcionizam je kod nje dosta veliki problem i jako ju koči. I psihologica je rekla da je malo ekstremniji kod nje. Šta god da se novo pojavi njoj je to ogroman problem, ne želi ni probati, niti čuti za to i pokazuje velike frustracije zbog toga.
Npr., dobila je s 3 godine bicikl. I trebalo je jedno 3-4 mjeseca da ju nagovorimo da bicikl odnesemo iz stana na cestu. Prvo smo ju mjesecima malo po malo nagovarali da uopće proba sjesti na njega, pa smo ga s balkona dovukli u stan, pa je tako malo sjedila na njemu, pa je probala voziti ga i vidjela da to nije tako lako, pa nije htjela ni čuti za njega.
Kad je konačno uspjela bila je zadovoljna, ali čim bi se dogodilo da zapne negdje ona silazi s njega i odustaje i plače i viče ne znam.
Počela su je nedavno zanimati slova i ja joj napišem njeno ime i kažem joj da proba i ona i tu počinje plač. Pitam je zašto plače i nakon nekoliko minuta plakanja dobivam odgovor tj. pitanje: A nije važno ako pogriješim? Nekoliko dana nakon toga sjedi za stolom i crta i zove me da vidim kako je napisala slova. Ona je valjda sama vježbala slova dok nije bila zadovoljna i onda me zvala da vidim.
Ovo što ti kažeš Trampolina to i mi stalno radimo. Pogriješimo nešto pa kažemo kako smo pogriješili, ali nema veze to ćemo popraviti itd. Kad nešto radi uvijek ju pohvalim za trud, ne samo za krajnji rezultat. Što se tiče ljubavi i pažnje toga stvarno ne nedostaje ni s moje ni s MM-ove strane.
Ona se strašno muči u sebi, stalno analizira, brine, mozak radi sto na sat. Najteže mi je što tako rijetko kod nje vidim onu dječju bezbrižnost, ali nadam se da ćemo sve to pobijediti, zapravo sigurna sam da hoćemo.

Ovih dana pokazuje napredak. Počela je kad uđemo i izađemo iz trgovine govoriti dobar dan i doviđenja, što je prije zbog srama bilo nemoguće. Jučer smo bili na pizzi i u pizzeriji su na jednom mjestu bili baloni za djecu, odšetala je sama nekih 10 metara od nas i uzela balon, a pored tih balona su sjedili ljudi. To je do sada bilo neeeemooogućee. Nije bilo šanse da tako nešto sama napravi a da ne vuče mene ili MM-a za ruku. Neki napredak se vidi.