Citiraj mitovski prvotno napisa Vidi poruku
Pa i traje to postepeno već skoro 2 mjeseca. Sjedim ja tamo na radionici s njom. To je grupica od petero djece, uvijek iste i uvijek ista psihologica i asistentica, znači nema promjena.
Ona na radionici ne želi sjesti na stolicu ako nisam ja na stolici. Imali smo pomak utoliko što je htjela sjesti na pod sama a ja na stolicu iza nje, ali prošli put smo se vratili na početak jer sam rekla da ne može sjediti na meni već mora sama a ja ću stajati iza nje, međutim to je rezultiralo time da je i ona stajala pored mene i nije sudjelovala u radionici.
Ovo me podsjetilo na nešto. Da, drama oko odvajanja godinama i u jaslicama i u vrtiću i kod moje...inače je sklona tantrumima, divlja, neobuzdana, prodorna u nastojanjima, tvrdoglava, uporna, pronicljiva kao i mnogo djece te dobi i samo mama i samo mama.

No da ne duljim, 2 pune godine je išla u muzičku školu, mamine puse, grlenje, animiranje od strane učitelja, samo da bi ušla u grupu, 8 djece njene dobi. Bilo je suza, bilo je drama, bilo je svega. Milion puta sam htjela odustati, ali nisam. Zašto, ne znam, mužu je bilo već dosta, ja reko, ne znam osjećam da moram biti upornija od nje i da joj ovaj muzički treba. Do zadnjeg dana kada je bio kraj i oproštajka nije rado htjela ići, da bi zadnj dan izjavila kako voli svog učitelja, ja reko super A mi odlazimo u drugu školu. Na kraju joj je bilo žao što je potrgala iz bjesa gitaru od letve, čaše i jedne žice koju su radili na grupi. Nisam ni znala da je se još sjeća.

Ali dobila je konačno mjesto u državnoj muzičkoj. Žena hladna, pomalo čak i drska, bez imalo simpatije i naklonosti prema mojoj kćeri koja će uskoro 5. Ja sam htjela instatno otići, čak smo skoro i zakačile odmah prvi dan kad smo kao imali zajedničku grupu za upoznavanje i djeca i roditelji u grupi. Ali sam se zakočila, reko čekaj, to što se meni ne sviđa, ne znači da se neće i mojoj curki.
Prije nego što smo došle prvi puta, rekla sam joj samo od jeseni krećeš u državnu muzičku kod jedne tete i pokazala sam joj fotku na interentu od nje. Bez puno objašnjvanja i govornacije.
Prvi dan kako smo došli, poljubila ona mene, zagrlila, i rekla mama čekaj me tu, i ušla u prostoriju. A ja A klinci oko nas rone krokodilske suze, ona ni da trepne.

Bicikl sa pedalama nije htjela voziti pa oko dobre dvije godine, samo bez pedala, ono odguruješ s nogama i naravno tako je naučila odlično balansriati, svašta je izvodila sa njim, ali za pedale niti čuti. Ona to ne može, ona je premala stalno je ponavaljala. Da bi ovo ljeto u parku sama od sebe usred igre uzela i sjela na bicikl klinca koji ide s njom u vrtić i počela voziti bicikl iz dva pokušaja i to bicikl koji je duplo veći od njenog. Tako da ono, što sam ustvari više htjela reći, ne znam ni sama, ali podjestilo me na neke stvari.