Treba li svako dijete slobodno vrijeme za sebe?

[Zuska]

Ja isto mislim da je djeci nestrukturirano vrijeme potrebno, neću reći gljivarenje, jer to vežem za ležanje na kauču i buljenje u ekran, a nekako imam averziju prema tome (to ni mene nisu puštali kad sam bila klinka).

Međutim, mislim da se ne bi trebalo generalizirati "treba ovako ili onako" jer nisu sva djeca ista, ni mi roditelji, niti imamo iste uvjete.
Mi smo se organizirali tako da dosta vremena provodimo s klinkom, praktički od kad je pokupimo iz vrtića do navečer - to uključuje obavezan park po bilo kojem vremenu (a tamo se možete penjati i po stablima), druženje s klincima, boravak doma...
Iskreno, lakše mi je biti s njom vani nego doma jer se doma i dalje se rijetko zaigra sama.
Ali voli biti uključena u strukturirane aktivnosti i stalno traži nešto.

I tako smo je početkom šk. godine upisali da jednom tjedno ide na sportsku radionicu u grupu za djecu od 3 do 4 godine (iako će tek uskoro 3) i tamo se zaljubila u tetu i sve što rade, plus jako joj dobro ide pa rado ide.
Onda je tražila zbor pa smo pokušali i to u zboru za predškolce, ali tamo joj je bilo dosadno jer nisu pjevali koliko je očekivala, pa se našla u susjednoj radionici, likovnoj. Tamo se isto skompala s tetom, a izgleda da voli te kreativne aktivnosti, to su nam i tete u vrtiću rekle pa nam je ova radionica - muko moja prijeđi na drugoga - jer ni tata ni ja nismo baš sretni kad se moramo baviti likovnošću doma

I tako nam dijete koje još nema 3 godine ide na dvije radionice tjedno pa to može izgledati nabrijano, ali fakat nije....do tamo nam treba 10 minuta hoda, ona to hoće, kad ne bude htjela, neće ići.

Ja sam 6 godina osnovne morala u muzičku 3-4 puta tjedno i to u drugi grad (sama vlakom). Morala, jer je to stari htio, a pri tom nisam bila uopće nadarena. Malo mi vrijedi znanje čitanja nota kad po sluhu ne mogu ništa odsvirati. Ali sam zato bila uključena u najmanje 5 drugih slobodnih aktivnosti po godini, a bila bih u još 5 da mi starci nisu branili jer, kao, popustit ću u školama. Sjećam se da sam jedno vrijeme učila samo da mi starci ne zabrane neku dodatnu aktivnost.
Imala sam i dovoljno vremena za penjanje po stablima, igranje u susjedstvu s klincima rata, nogometa i svega što ide uz djetinjstvo. Nikad mi nije bilo dovoljno aktivnosti, imala sam rokovnik još u osnovnoj i uživala sam u činjenici da imam obaveze. Tada...a i sada mi dan bez obaveza izgleda kao protraćen dan. I tu se vječito natežem s MD....ja bih plan za svaki dan i svaki vikend...da ga iskoristimo najbolje, a njemu je ok i ništa ne raditi. Grozno

Klinka mi se čini više na mene, ne znam da li da mi bude drago ili ne, lol.

p.s. mi inače živimo u ulici u kojoj se djeca od najranijih dana do kraja osnovne zajedno igraju na ulici po cijele dane. Igraju graničara, smišljaju dućane, kuće, šatore, modne revije, slušaju muziku, pjevaju...u biti rade više-manje sve što i mi nekad i kad je lijepo vrijeme gušt mi ih je slušati na balkonu jer umirem od smijeha kako rješavaju sukobe među sobom ili se bune kad nisu dobili račun na blagajni

[Mima]

Dobro ti je ovo pitanje, cvijeta, naša djeca definitivno ne mogu biti članovi Družbe Pere Kvržice, tako da je alternativa - ulica.
Je li to baš dobra alternativa? Hm, meni se ne čini dobra, a možda i nije loša kad dijete ima 8 ili 10 godina, ali kasnije?
Naime palo mi je na pamet da ipak znam roditelje koji tjeraju dijete na aktivnost - ali radi se o 14-godišnjaku kojeg oni upravo žele maknuti sa ulice.

[larmama]

a jesi li na gubitku?

mislim da jesam

[Angie75]

hm, pod uvjetom da ste ti ili tvoji roditelji pogodili aktivnost od koje bi imala koristi.

Mene su tjerali u glazbenu, čisti gubitak vremena i novaca

[cvijeta73]

e mima, ja zamišljam svoga kako s 15 u parkiću na klupici nestrukturirano puši s frendovima po cijele dane
mislim, može pušiti i kad trenira il se bavi nečime, to svakako. al ipak nije isto kad ti svaki dan imaš osim škole još koju obavezu.
škola je gotova u jedan, dug je dan još do spavanja.

[Zuska]

A oko nestrukturiranog vremena tada...Cvijeta me podsjetila da vječito trebamo biti zahvalni što smo preživjeli djetinjstvo.

Govorim o nama klincima 7 do 10 godina u susjedstvu koji su se igrali vani, kad netko nije imao strace doma zvao mi ostale u goste i onda smo se igrali odraslih. Domaćin je morao skuhati kavu (pravu) i poslužiti ostale, ali ne samo kavom, nego ponekad i nekim likerom ili nekom dobrom hranom (npr. na cijeni je bio pršut i slično, ili po mogućnosti neka bonbonijera )) I onda bismo imitirali starce. To je trajalo dok se najmlađa nije izlanula pred odraslima da joj se tresu ruke pa smo dobili svoje.

Inače, ta najmlađa nas je odala i dok smo u vrtićkoj dobi na jednom smetlištu pronašli hrpe tableta pa smo ih cuclali, ja sam kao odgovorna klinka zabranila da se gutaju i žvaču. Ako vas zanima kakav okus ima čepić, tu sam.

Pa smo se goli u garaži igrali doktora.

U nižim razredima OŠ krenuli smo kupovati Mlde Sorte (šteku da teta u dućanu ne posumnja da je to za nas) i onda bismo sjedili na stablu i pušili, takmičili smo se tko može popušiti cigaretu najviše, a da mu ne padne pepeo. To nam je trajalo dosta dugo...ali onda su nas otkrili pa smo i za to dobili.

Imali smo akciju "prikupljanja" sitniša od odraslih da ne skuže, pa smo se takmičili tko može pojesti više Njofri. Nakon toga taj sladoled nisam u usta stavila sljedećih 20 godina (svi smo povraćali).

S biciklom sam se spuštala po ulici tako da bih nogama stala na sjedalicu, rukama držala volan, a onda bih se uspravila, stojeći uspravno na sjedalici ponice koja je jurila strmom ulicom. Bilo je fora vidjeti kako se odrasli zgražavaju. U nižim razredima zgražavali su se dok bih sjedila na prozoru kuće nogama okrenutim prema van.

O branju gljiva za koje smo "znali da su dobre" i loženju vatre i jedenju tih istih gljiva...da ne govorim (opet niži i viši razredi)...

Moj brat bio je x puta gori, on je imao konkretnijih situacija i ozljeda (fakat je dvaput izvukao živu glavu), da sad krenem pisati, mislili bi zapušteno dijete, a starci su nam bili umjereno strogi s postavljenim granicama...apravo u njegovom društvu nije bilo neke zapuštene djece...ali su od mnogo nestrukturiranog vremena imali vremena smišljati svakakve gluposti...npr. ozbiljne strateške napade..čega su starci postali svjesni tek kad im je policija došla.

Uglavnom, umrijet ću od muke ako moja djeca budu radila ono što i mi u nestrukturiranom vremenu. Uf, sad mi se malo mobitela i kompa uopće ne čini kao loša ideja

[Trina]

Ja evo razmišlajm..kad sam bila mala, takvih aktivnosti je bilo puno manje ali i onda su postojali roditelji koji su svoju djecu davali na više aktivnosti jer su smatrali da je bolje tako nego ne raditi ništa. I gledam tu djecu sad kad su odrasli ljudi, da li su uspješniji, svestraniji, da li su postali vrlo uspješni u tom polju kojim su se bavili..Nisu. Niti je itko postao sportaš, niti glazbenik, ni jezičar..A bome nisu ni u boljoj formi nekadašnji sportaši, sve je to kratkotrajno i instant popunjavanje vremena. Ali se zato sjećam da smo pored kuće imali košarkaško igralište i da smo tamo provodili sve svoje vrijeme. I svi oni mali košarkaši većinom i danas igraju rekreativno sport, imaju su onda slobodnu volju, imaju je i danas. Plaža na je bila takoreći ispred kuće i nikome nije bila potrebna plivačka škola da se zaljubimo u plivanje i ronjenje. sad gledam svoju prijateljicu npr..mali joj ide par puta tjedno na plivanje, ljeti svaki dan. Znači on s plaže odlazi od svog društva plivati u školu plivanja. Kakvog smisla to ima? Milijun organiziranih sporotova a igrališta nams toje prazna. Imala sam vije prijateljice koje su išle u glazbenu školu, svirale fantastično a mrzile su to. danas ni jedna ni druga nemaju veze sa glazbom, uopće ne uživaju u njoj, kao ja npr koja sam sama naučila svirati gitaru i svirala s ekipom na tulumima.

Mislim, genijalno je kad dijete ide na aktivnosti u kojima uživa, ali kako može biti normalno da je djetetu čitav tjedan organiziran? Pa ja bi poludila da mi je svaki dan, čitav dan organiziran.

[tanja_b]

Meni se čini da količina izvanškolskih aktivnosti (ili obaveza, kako hoćete) treba biti u skladu s djetetovom dobi. Djetetu u vrtiću u principu ne trebaju takve aktivnosti, ali kasnije tijekom školovanja dobro dođu, npr. za popunjavanje viška vremena kad bi se inače mogle raditi gluposti
Moj je u 1. razredu itekako tražio nepopunjeno vrijeme, a već u 3. si je samoinicijativno povećao broj aktivnosti s 1 (glazbena škola) na 3 (glazbena škola, strani jezik i sport). Ne vidim da mu fali vremena, pogotovo otkako nije u boravku, dapače, ima ga sasvim dovoljno i za nestrukturiranu igru (čitaj: igranje igrica na mobitelu ) i za školske obaveze i za vježbanje.
Njegovi dečki iz razreda, koji ne idu na toliko aktivnosti, više vremena provode uz gadgete, ne primjećujem da su nešto puno kreativniji i nesputaniji, naprotiv.

[spajalica]

moj idu na jezik 2x tjedno, na sport 3x tjedno. razvozim ih ja. na jezik zelim da idu, a na sport zele oni. i eto 5x tjedno su zauzeti 45 min-1 sat. kao sto sam ranije napisala ne cini mi se neka tragedija. no znamo preskociti obavezu ako imam nesto drugo. npr. ako neko slavi rodjendan tad ne moraju ici na obavezu vec na rodjendan. i sl.

zuska citam tvoje krizam se, a onda pocije, joj pa i ja sam cuclala tablete, jer je tako trebalo. ja sam stosta od ovog tvog. par puta bila na sivanju/krpanju/sasatvaljanju. LOOL

[cvijeta73]

zuska, taman kad zaboravim na te tvoje tablete, ti ih opet spomeneš. majko moja. mislim da sam ih prvi puta spomenula djeci, da im sluučajno ne bi palo na pamet, a mislim da ću i sad.
i ja mislim da je u ovome ključ:

Meni se čini da količina izvanškolskih aktivnosti (ili obaveza, kako hoćete) treba biti u skladu s djetetovom dobi. Djetetu u vrtiću u principu ne trebaju takve aktivnosti, ali kasnije tijekom školovanja dobro dođu,

plus ono što si poslije rekla - evo, tvoj uz tri aktivnosti, od kojih je bar jedna dosta zahtjevna, i dalje ima sasvim dovoljno vremena.
dobro, tu treba imati na umu koliko djeci treba vremena za školske obaveze i učenje.
mom - skoro pa ništa, pa je situacija da uza sve aktivnosti i dalje ima puno slobodnog vremena.

još jedna anegdota iz nestrukturiranog vremena. živimo relativno blizu stadiona, 2-3 km, i njima četvorici je palo na pamet da zašto ne bi mogli bez karte ući na utakmicu rijeke. eto tako, pametnjakovići se dosjetili. tu su bile uključene i snage reda, oliti policija.

[Lili75]

A što bi im falilo da igraju memori
Ili da skupa bacaju lopticu u koš koji ima u sobi. Ili da šutaju lopticu po hodniku (i to su znali raditi, nekad, dok ih nije elektronika obuzela).
Ali oni se sastaju jedni kod drugih isključivo radi igrica, inače doslovno ne znaju što bi radili, to je meni zabrinjavajuće.
Uostalom, više puta mi je A. pričao kako je bio kod jednog od tih dečki doma, pa je htio da skupa igraju stolni nogomet, ili bacaju lopticu u koš, ili nešto takvo, a mali je odgovarao da ne može, i opet se sve svodilo na igrice ili PS.
Neki dan, kad su bili kod nas, A. im je predložio da skupa gledaju film, ali dečki su to odbili. Samo čekam kad više neće htjeti dolaziti k njemu zato što imamo stari i (pre)mali televizor

I meni bi bilo zabrinjavajuće, užasava me kad vidim u parku curice i dečke svi sjede na klupama, ne razgovaraju, ne gledaju se nego tipkaju po tim čudima.
To je čista ovisnost i nekako kao da im je mašta postala ograničena zbog tih igrica.

Mi isto imamo kvart u kojem djeca po cijeli dan trče, pentraju se, skaču, nabijajlu lopte i mislim da bi ih mogla bez problema pustiti van same al F. je još premali pa smo s njima ili mi ili neki drugi roditelji. S tim da mi sjednemo na kavicu i uopće ih ne gledamo , tako da nam često nisu u vidokrugu (rjeđe jesu ). Kad L. krene u školu meni je normalno da će se ići van igrati sama s društvom.

a kiša nam ne smeta, postoje kabanice.

kad je lijepo vrijeme, uvijek imaju nešto ili bic ili role ili loptu, to nam je pod normalno, a i kvart nam je za poželit.

[larmama]

Moja dok je išla u vrtić nije imala ništa nakon vrtića. Aktivnosti na koje je išla u starijoj vrtićkoj dobi su bile u sklopu vrtića i dok mi ne bi došli po nju. Jedino smo znali ponekad imati zajedničku aktivnost, jedno vrijeme smo išle zajedno na bebe vidre, a i sjećam se da smo u nekom periodu išle mjesec, dva zajedno na njemačku glazbaonicu.
No kad je krenula u školu aktivnosti su se počele gomilati, za neke je sama došla doma i rekla da bi išla (glazbena, izviđači).

[Mima]

Kao i obično, i na ovoj temi se piše o djeci vrlo različitih dobnih skupina, vrtićka djeca su u vrtiću do 16-17 sati, pa se zaista može pitati treba li im nakon toga još aktivnosti (a ja mislim da ne treba).
Moja je u toj dobi išla na engleski i na muzički vrtić, ali ona praktički nije išla u vrtić pa smo je na aktivnosti upisali da barem na nešto ide.
Školsko dijete, npr. moje, dođe kad je škola ujutro kući u 12 h i ostatak dana ima slobodan. Pa ako onda u 19 h ima aktivnost, to nikako ne znači da taj dan nije imalo hrpu slobodnog vremena.

[Mojca]

A oko nestrukturiranog vremena tada...Cvijeta me podsjetila da vječito trebamo biti zahvalni što smo preživjeli djetinjstvo.

Govorim o nama klincima 7 do 10 godina u susjedstvu koji su se igrali vani, kad netko nije imao strace doma zvao mi ostale u goste i onda smo se igrali odraslih. Domaćin je morao skuhati kavu (pravu) i poslužiti ostale, ali ne samo kavom, nego ponekad i nekim likerom ili nekom dobrom hranom (npr. na cijeni je bio pršut i slično, ili po mogućnosti neka bonbonijera ) I onda bismo imitirali starce. To je trajalo dok se najmlađa nije izlanula pred odraslima da joj se tresu ruke pa smo dobili svoje.

Inače, ta najmlađa nas je odala i dok smo u vrtićkoj dobi na jednom smetlištu pronašli hrpe tableta pa smo ih cuclali, ja sam kao odgovorna klinka zabranila da se gutaju i žvaču. Ako vas zanima kakav okus ima čepić, tu sam.

Pa smo se goli u garaži igrali doktora.

U nižim razredima OŠ krenuli smo kupovati Mlde Sorte (šteku da teta u dućanu ne posumnja da je to za nas) i onda bismo sjedili na stablu i pušili, takmičili smo se tko može popušiti cigaretu najviše, a da mu ne padne pepeo. To nam je trajalo dosta dugo...ali onda su nas otkrili pa smo i za to dobili.

Imali smo akciju "prikupljanja" sitniša od odraslih da ne skuže, pa smo se takmičili tko može pojesti više Njofri. Nakon toga taj sladoled nisam u usta stavila sljedećih 20 godina (svi smo povraćali).

S biciklom sam se spuštala po ulici tako da bih nogama stala na sjedalicu, rukama držala volan, a onda bih se uspravila, stojeći uspravno na sjedalici ponice koja je jurila strmom ulicom. Bilo je fora vidjeti kako se odrasli zgražavaju. U nižim razredima zgražavali su se dok bih sjedila na prozoru kuće nogama okrenutim prema van.

O branju gljiva za koje smo "znali da su dobre" i loženju vatre i jedenju tih istih gljiva...da ne govorim (opet niži i viši razredi)...

Moj brat bio je x puta gori, on je imao konkretnijih situacija i ozljeda (fakat je dvaput izvukao živu glavu), da sad krenem pisati, mislili bi zapušteno dijete, a starci su nam bili umjereno strogi s postavljenim granicama...apravo u njegovom društvu nije bilo neke zapuštene djece...ali su od mnogo nestrukturiranog vremena imali vremena smišljati svakakve gluposti...npr. ozbiljne strateške napade..čega su starci postali svjesni tek kad im je policija došla.

Uglavnom, umrijet ću od muke ako moja djeca budu radila ono što i mi u nestrukturiranom vremenu. Uf, sad mi se malo mobitela i kompa uopće ne čini kao loša ideja

Ajme koje lijepe slike...
Moja najbolja prije je dva put lomila ključnu kost na skejtu... ja sam se tukla s dečkima, vjerovatno bi danas završila u popravnom domu.

Moji starci su redovito radili piknike sa svojim frendovima, mi klinci smo šalabazali po prirodi, satima nitko nije znao gdje smo... često smo se igrali na slapu jednog potoka, upadali u potok, bili mokri... i ostali mokri...

I onda gledam scenu od jučer, pozvali smo Smjehuljicinu prijateljicu s parka... puno su se družile prije vrtića, tada još svaka sa svojom čuvalicom i baš se vole... bilo bi mi žao da se izgube, pa sam pozvala njenu mamu da dođu na igranje. Nas troje odraslih, pije čaj i kavu, sramežljivo grickamo muffine, oslovljavamo se s vi... pažljivo nadgledamo svaki njihov pokret, slušamo CD s dječjom glazbom... ma mislim, čisti dizaster...

Zadatak za sljedeći susret: preći na ti... alkohol ne mogu nuditi, trudna je.

[tanja_b]

Moji starci su redovito radili piknike sa svojim frendovima, mi klinci smo šalabazali po prirodi, satima nitko nije znao gdje smo... često smo se igrali na slapu jednog potoka, upadali u potok, bili mokri... i ostali mokri...

I onda gledam scenu od jučer, pozvali smo Smjehuljicinu prijateljicu s parka... puno su se družile prije vrtića, tada još svaka sa svojom čuvalicom i baš se vole... bilo bi mi žao da se izgube, pa sam pozvala njenu mamu da dođu na igranje. Nas troje odraslih, pije čaj i kavu, sramežljivo grickamo muffine, oslovljavamo se s vi... pažljivo nadgledamo svaki njihov pokret, slušamo CD s dječjom glazbom... ma mislim, čisti dizaster...

Zadatak za sljedeći susret: preći na ti... alkohol ne mogu nuditi, trudna je.

Ali vjerojatno niste tako šalabazali u dobi od 4 godine

Moj ima takve slobodne igre u prirodi kad idemo na planinarenja (očekivano, budući da živimo u širem centru grada, pa tu gdje živi ni nema pristupa prirodi, osim trulom povrću i smeću na placu nakon zatvaranja ). I baš si mislim, kako je njemu bolje nego meni po tom pitanju, on ima prijatelje u školi, ima društvo s planinarenja, viđamo se s još nekim obiteljskim frendovima koji imaju djecu istog uzrasta, uglavnom, ima bogatiji društveni život nego ja u njegovoj dobi, i tako još od vrtićkih dana.

[pikula]

kad pričamo o školskoj dobi svelo se opet više manje na problem ekrana.nama se to u životu ok posložilo u školi su zabranjeni, a kod kuće je limit 60' dnevno oš mobitel oš tv oš komp biraj. ljepo su se naučili računat koliko traje serija, da viš kak skaču slagat torbu dok su reklame da im se ne bi uračunalo lol. i za park imamo pravilo čim prestane igra i sjedne se za mobitele ili se idi igrat sam ili predloži novu igru ili ideš doma. to pravilo strogo provodim jer to što su znali čut ividjet na tuđim mobitelima još imam ptsp. na igrice tj komp idu samo kod jednako paraničnih prijatelja gdje su računala i mobiteli parkirani u dnevnom boravku i nikad kad su sami doma. kad se sjetimda sam ja vukla telefonske žice po stanu do faksa da bi imala malo privatnosti ne pada mi na pamet da mi desetogodisćnje dijete ima de facto ured u sobi bez nadzora a ja samo da financiram i čudim se. e kad ima puno pravila igra postaje zabavna. tako i ovo onda igra i legomechanics i zovu se prijatelji na društvenu igru i ide se nabijat lopta van i kad sipi kiša, a da imaju sve neograničeno bili bi spojeni na aparate 0-24 i još bi bili nesretnu, debeli i\ili prištavi ma neš majci još da ih onda tješim

[Lili75]

Meni je isto ovaj Zuskin opis prekrasan.
i baš bi voljela da mi djeca budu malo vragolani, to mi je baš simpatično i potičem ih da rade "sitne " nepodopštine, meni je to fora, takva sam bila i ja. Ne nadgledam ih, opuštena sam,a što sad ako netko padne i razbije se, polomi se koja kost,a Bože moj i meni je bila napukla ključna kost.

Ja ko da sam ostala zarobljena u onom starom vremenu

Sjećam se jednom prilikom u osnovnoj školi, moj razred (ne svi al velika većina) je odlučio iz protesta da pobjegnemo s nekog sata. Ja sam u školi bila prava štreberica, sve 5,0, i uvijek po p.s.-u al nije mi dolazilo u obzir da ne budem sa svojim razredom u tom bjegu.
I tako mi napuštamo školu, spuštamo se u prizemlje, kad naletim na svoju mamu, ona je bila nastavnica u toj školi i pita me gdje ćeš ti, ja kažem cijeli razred bježi sa sata, pa idem i ja s njima. Kaže meni mama: Ajde onda idite brzo!

Baš mi je bila ok reakcija mame, danas nisma sigurna koliko bi mama tako reklo djetetu ili bi reklo vrati se natrag na sat mog kolege (ja bi svojima rekla da markiraju radi solidarnosti s razredom radilo se o nekom testu ne sjećam se više valjda 2 testa u 2 sata istog predmeta zaredom

[Lili75]

kad pričamo o školskoj dobi svelo se opet više manje na problem ekrana.nama se to u životu ok posložilo u školi su zabranjeni, a kod kuće je limit 60' dnevno oš mobitel oš tv oš komp biraj. ljepo su se naučili računat koliko traje serija, da viš kak skaču slagat torbu dok su reklame da im se ne bi uračunalo lol. i za park imamo pravilo čim prestane igra i sjedne se za mobitele ili se idi igrat sam ili predloži novu igru ili ideš doma. to pravilo strogo provodim jer to što su znali čut ividjet na tuđim mobitelima još imam ptsp. na igrice tj komp idu samo kod jednako paraničnih prijatelja gdje su računala i mobiteli parkirani u dnevnom boravku i nikad kad su sami doma. kad se sjetimda sam ja vukla telefonske žice po stanu do faksa da bi imala malo privatnosti ne pada mi na pamet da mi desetogodisćnje dijete ima de facto ured u sobi bez nadzora a ja samo da financiram i čudim se. e kad ima puno pravila igra postaje zabavna. tako i ovo onda igra i legomechanics i zovu se prijatelji na društvenu igru i ide se nabijat lopta van i kad sipi kiša, a da imaju sve neograničeno bili bi spojeni na aparate 0-24 i još bi bili nesretnu, debeli i\ili prištavi ma neš majci još da ih onda tješim

svaka čast pikula, najlakše je dignut ruke i reći nek se igraju. Šta's sad

Al voljela bih da ova tema ne bude toliko u "svjetlu ekrana" (kako reče pikula) nego slobodnog vremena djeteta kako je i postavljena.

[Mojca]

Sjećam se jednom prilikom u osnovnoj školi, moj razred (ne svi al velika većina) je odlučio iz protesta da pobjegnemo s nekog sata. Ja sam u školi bila prava štreberica, sve 5,0, i uvijek po p.s.-u al nije mi dolazilo u obzir da ne budem sa svojim razredom u tom bjegu.
I tako mi napuštamo školu, spuštamo se u prizemlje, kad naletim na svoju mamu, ona je bila nastavnica u toj školi i pita me gdje ćeš ti, ja kažem cijeli razred bježi sa sata, pa idem i ja s njima. Kaže meni mama: Ajde onda idite brzo!

Izgleda da sam i ja zarobljena u onom vremenu... srećom pa se svako malo sjetim svoje mame i njene tvrdnje da se djece više ne znaju igrati. A meni se činilo da imamo najkul igru na svijetu... Ispred moje zgrade nije bilo igrališta, igrali smo se na parkiralištu, među autima ili u parku s ukrasnim grmljem (ono s plavim bobicama za pljucu)... i navlačili smo neopisive količine kutija iz dućana da bi napravili kućice... a kad bi našli pravnu kutiju od bombonjere, okrenuli bi onaj plastični komad u kojem stoje bomboni, i napravili od njega tipkovnicu, ma što tipkovnicu, komandnu ploču svemirskog broda... u doba Blejkove sedmorke.
I nama je bilo super... a mama je stalno govorila da se mi ne znamo igrati. Eh...
Tako je valjda i s sad.

[Trina]

Moji sinovi su berekini i nije to baš romantično ni simpatično kao što netko gore kaže. Od razbijenih stakala loptom, lunjanja biciklom svukuda, igranja košarke do 10 navečer dok ja zovem šezdeset mama znaju li di mi je dijete, do rasparanih hlača po koljenima na redovitoj bazi radi puljanja sličica (tapkanje ili kakoveć), padanja sa improvizirane ljuljačke (konop vezan na stablu), gađanja iz zračne puške pa zaborave da gađaju na putu kud ljudi prolaze, isprobavanja da li mačka može preživiti deset bacanja s prvog kata i nadanja da će krepati jer mora se provjeriti i ona teorija o 9 života, lovljenja zmija da se vidi njihova građa i snaga, praćenja cura pješke jedno 5 km dok ja čekam da se vrati iz škole, rastavljanja novih bicikla radi spajanja novog modela sa super genijalnim ekstra dodacima pa na kraju nijedna ne valja, građenja vozila s kojim ćeš se spuštati sve do rive i usput pasti deset puta..ustvari sve isto ko kad smo mi bili mali, samo što dođu kući pa odigraju igru na tabletu ili kompjuteru.

[cvijeta73]

ja stvarno ne kužim što ti je prekrasno u zuskinom opisu. kako cuclaju tablete i ćepiće iz smeća, devetogodišnjaci koji puše cigarete, jedu gljive, a pojma nemaju što jedu ili sjede naopako na prozoru
biće lako pričat o tome kad ti djeca imaju 4 godine, što kaže mima, i s tobom su i u obližnjem parkiću.

[cvijeta73]

evo, zna trina

[Bubica]

baš
ja sam skroz ok s time da moj ne izvodi "gluposti" po naselju
no, da i krene u tom smjeru sigurno bi bila popustljivija od oca mu koji je bio poprilično "nestašan" kao klinac, a sad puše na svaku

[Angie75]

Ne kaže se uzalud da Bog čuva djecu i pijance

[Zuska]

Ne kaže se uzalud da Bog čuva djecu i pijance

Iskustveno potvrđujem drugi dio rečenice

[emily]

Meni je isto ovaj Zuskin opis prekrasan.
i baš bi voljela da mi djeca budu malo vragolani, to mi je baš simpatično i potičem ih da rade "sitne " nepodopštine,

prekrasno ti je sto su na smecu nasli tablete i cuclali ih? u vrtickoj dobi
ili doma s frendovima pili roditeljski alkohol i kavu, a u ducanu kupovali steku cigareta i pusili? u nizim razredima osnovne skole

[Trina]

baš
ja sam skroz ok s time da moj ne izvodi "gluposti" po naselju
no, da i krene u tom smjeru sigurno bi bila popustljivija od oca mu koji je bio poprilično "nestašan" kao klinac, a sad puše na svaku

Ajme, kod nas isto. Ovaj moj je bio užas živi kad je bio mali. I sad svojoj djeci neda ništa jer ga strah da ne budu ko on. Ali njegovi strahovi više nemaju toliko pokriće, budući da su nam djeca skoro pa prešli tu kritičnu dob za takve vrste gluposti, sad na snagu stupaju moje paranoje-alkohol i droga. Pitam se zašto me baš to toliko kopka

[Zuska]

Ajme, kod nas isto. Ovaj moj je bio užas živi kad je bio mali. I sad svojoj djeci neda ništa jer ga strah da ne budu ko on. Ali njegovi strahovi više nemaju toliko pokriće, budući da su nam djeca skoro pa prešli tu kritičnu dob za takve vrste gluposti, sad na snagu stupaju moje paranoje-alkohol i droga. Pitam se zašto me baš to toliko kopka

Pa to je to Ne gine mi paranoja.

[Mima]

Meni u ovim opisima zaista nema ništa prekrasno, posebno ne dio sa zlostavljanjem životinje, niti ja nemam ovakve doživljaje iz djetinjstva, i ne bi mi bilo drago da ih moje dijete ima.

[AdioMare]

sve ovo zuskino mogu potpisati osim gljiva.
čak i sjedenje na prozoru. ja sam stanovala u obiteljskoj kući pa sam iz fore, naravno, uredno u sobu i ulazila kroz prozor.
pušenje se podrazumijeva, a naš se jedan pajdaš "u gostima" toliko nalio rakije da je na ispumpavanju završio.
možda bi ga mi u svom strahu i ostavili da leži na ulici ali je naišla njegova starija sestra i tako je završio na hitnoj.
da dodam i ono čega se često s jezom sjetim da smo se igrali na pruzi, skoro svakodnevno u jednom periodu.
ljudi su svašta bacali iz vlaka, a mi smo to skupljali i bilo nam je zanimljivo tamo, ako ništa samo sjediti pored/na tračnicama.
zimi bismo odlazili na bagerske iskopine klizati. dobro se sjećam pucketanja leda ispod naših nogu. nikada nitko nije "propao", ali...
ma, strava. dobro smo živi.

[suncokret]

kad čitam ove neke doživljaje iz djetinjstva igranje igrica na kompu/tabletu/mobu mi postaje sve simpatičnije

[spajalica]

nisam ja bez razloga napisala da me strah sume. bas zbog mojih sjecanja iz djetinjstva

[tanja_b]

Meni u ovim opisima zaista nema ništa prekrasno, posebno ne dio sa zlostavljanjem životinje, niti ja nemam ovakve doživljaje iz djetinjstva, i ne bi mi bilo drago da ih moje dijete ima.

Nema ni meni. Prisjećam se, odrastala sam u kvartu koji je tada bio jedan od rubnih dijelova grada (danas je jedan od popularnijih ), igrali smo se na napuštenim gradilištima. Jednom sam prisustvovala "predstavi" egzibicionista (bez cenzure), jednom je frendicu i mene zapričao neki sumnjivi lik i krenuo nas voditi u nama nepoznatom smjeru (srećom, cijeli prizor je promatrao njezin tata s balkona pa je na vrijeme reagirao), jednom me udario auto (i opet srećom, prošla sam samo s hematomom).
Zapravo mi je i draže da sam kasnije bila toliko u obavezama od dvostruke škole, da mi to švrljanje po kvartu uopće nije nedostajalo.

Kompjutor s igricama smo imali doma, nabavili ga 1988., i jedno vrijeme smo i brat i ja provodili puno vremena za njim, kasnije manje iz jednostavnog razloga jer se pokvario. Ali cijela ta tehnologija je bila manje razvijena, pa nismo mogli visjeti po cijeli dan pred ekranom. A i za tv-program imam dojam da je bio kvalitetniji (npr. školski program TV Zagreb, ali i drugih TV bivše nam države).

Danas je ponuda sadržaja djeci općenito puno razvijenija nego prije 30-ak godina, od ponude slobodnih aktivnosti do ponude igrica na mobitelu. Kao i sve drugo, uostalom. Na kraju ostaje samo pitanje ravnoteže jednog i drugog. Za nestrukturiranu zabavu se ne brinem toliko, više puta sam se uvjerila da se i današnja djeca itekako znaju zabaviti kad nemaju elektroničkih poticaja u blizini (ključne riječi: "nemaju" i "u blizini" )

[Mima]

Da, jako zanimljive stvari isplivaju na površinu kad ljudi iz tih naših generacija krenu pričati o djetinjstvu; zaista mnogi imaju kojekakve doživljaje i situacije u kojima su se našli zapravo naprosto zato što su bili djeca bez nadzora. Ove situacije sa egzibicionistima i raznim vrstama napada ili pokušaja napada na djecu praktično svatko ima u svom sjećanju.
Mene osobno roditelji u gradu nikad nisu puštali da se sama igram na ulici kad sam bila malo dijete, a kasnije vrlo ograničeno.

[Angie75]

Ja se odmah sjetim filma Mystic river

[Tashunica]

sve ovo zuskino mogu potpisati osim gljiva.
čak i sjedenje na prozoru. ja sam stanovala u obiteljskoj kući pa sam iz fore, naravno, uredno u sobu i ulazila kroz prozor.
pušenje se podrazumijeva, a naš se jedan pajdaš "u gostima" toliko nalio rakije da je na ispumpavanju završio.
možda bi ga mi u svom strahu i ostavili da leži na ulici ali je naišla njegova starija sestra i tako je završio na hitnoj.
da dodam i ono čega se često s jezom sjetim da smo se igrali na pruzi, skoro svakodnevno u jednom periodu.
ljudi su svašta bacali iz vlaka, a mi smo to skupljali i bilo nam je zanimljivo tamo, ako ništa samo sjediti pored/na tračnicama.
zimi bismo odlazili na bagerske iskopine klizati. dobro se sjećam pucketanja leda ispod naših nogu. nikada nitko nije "propao", ali...
ma, strava. dobro smo živi.

i ja mogu potpisati i doslovno mi je zlo kad se sjetim što smo sve radili.
moja djeca ne znaju ništa o tome i ispričat ću im eventualno kad budu imali 30 godina.
ne pada mi na pamet davati im ideje

[cvijeta73]

tash, ako su od te sorte, ne treba im davati ideje, ili kao lili, poticati ih na sitne nepodopštine - domisliti će se sami.
i uvijek morate imati na umu, bar ja imam lol ono što je i zuska napisala - sve su to smislila djeca normalnih, umjereno strogih roditelja sa postavljenim granicama

[Angie75]

kad se samo sjetim koliko sam stopirala (i to u studentskim danima, kad sam kao već trebala biti mudrija), i kome sam sve ulazila u auto (a i kamion)

[Elly]

Meni, recimo, jako na zivce ide "gljivarenje" po shopping centrima u pre-teen dobi.

Od ove godine, frend od E. u drustvu jos par njih (mijesano cure/decki), bus, 15 € u ruke, i u shopping centar. Redovito. 11 godina imaju.
A bzvz, taj gdje idu npr. nema ni kino ni nikakve zabavne sadrzaje, samo ducani i kafici.
Odu u ducan s informatickom opremom, cure odu u Limoni i sl., i vec su se dale izbaciti iz jednog ducana. A nisu problematicni, iz kakti boljih su obitelji - samo su obijesni, prave se da su veliki, a roditelji ih pustaju. Pa se tu mijenja tema iz "gljivarenja" u pro vs kontra permisivnosti u odgoju.
Taj decko sad svoje nagovara da ga ispisu sa nogometa (a igra na poziciji golmana, i dobar je u tome), kako bi mogao cesce van.

Jos da se npr. ode u kino i na sok, ili na sportske terene da odigraju nesto...Ne, to je glupo.

Pa kad tako nesto vidim, onda mi je drago sto je moja samu sebe natrpala aktivnostima koje - sto je najvaznije - voli i ne zeli preskociti zbog nikoga i nicega.

[Mojca]

ja stvarno ne kužim što ti je prekrasno u zuskinom opisu. kako cuclaju tablete i ćepiće iz smeća, devetogodišnjaci koji puše cigarete, jedu gljive, a pojma nemaju što jedu ili sjede naopako na prozoru
biće lako pričat o tome kad ti djeca imaju 4 godine, što kaže mima, i s tobom su i u obližnjem parkiću.

Nema ništa, samo budi slična sjećanja. Nostalgija, niš drugo.

Uopće ne znam što bi da napravi bilo što od onog što je Zuska napisala... ili Trina.

[jelena.O]

zato će trina i zuska bit opreznije, i možda predviditi ili zaskočiti još prije starta


kod nas ( mene) nije bilo takvih stvari, možda mi je najveći grijeh bio skakanje po lokvama, trčanje po livadama i gađanje s šljivama "nepostojećeg" kauboja.

[Tashunica]

tash, ako su od te sorte, ne treba im davati ideje, ili kao lili, poticati ih na sitne nepodopštine - domisliti će se sami.
i uvijek morate imati na umu, bar ja imam lol ono što je i zuska napisala - sve su to smislila djeca normalnih, umjereno strogih roditelja sa postavljenim granicama

da, u mojoj ekipi nije bilo niti jednog stvarno problematičnog djeteta,
ali smo imali bujnu maštu.
sreća pa nam pruga nije bila nadohvat ruke
neki dan su nam prijatelji bili i imali smo baš tu temu.
od naših seoskih budalaština do gradskih, tu iz centra zg,
i zaključili smo da bi ubili boga u djeci da im takve stvari padnu na pamet
ali vjerojatno nećemo nikada saznati za puno stvari, kao što nisu ni naši.

[AdioMare]

tash, ako su od te sorte, ne treba im davati ideje, ili kao lili, poticati ih na sitne nepodopštine - domisliti će se sami.
i uvijek morate imati na umu, bar ja imam lol ono što je i zuska napisala - sve su to smislila djeca normalnih, umjereno strogih roditelja sa postavljenim granicama

ja se samo tješim da mi djeca imaju i od druge fele, ne samo moje.
ćaća im je skroz transparentan, nema kod njega ovako, onako ako je tako. taj nikad ništ nije skrio niti zna šta je to ni kako se radi.
i tješi me da ni sama nikada nisam išla do kraja ni sa kakvim eksperimentima u srednjoj recimo.
uvijek sam imala onog cvrčka na ramenu koji mi je znao reći: e, sad je dosta ili to nikako ne.
ali kad se sjetim kako sam se samo znala ponositi svojom dobrom procjenom () ljudi kojima sjedam u auto dok stopiram pa mi se nikada nisu dogodile neugodnosti kao mojoj frendici...
a u srednjoj sam u danu znala obaviti zagreb vlakom (iz slavonije) da stara nije imala pojma.
u jutro bih otišla, kao, na neku probu zbora, nešto, a popodne sam, šatro, bila u školi - dok sam od doktora za školu uredno imala pribavljenu ispričnicu tako da sam i tu bila pokrivena.
danas mogu samo reći: uf.

[Zuska]

Ajme, da, gljivarenje po shopping centrima, to mi je žešći užas. Prvi put sam to vidjela u Americi pred x godina...a onda došlo i kod nas, kao i sve, uostalom.

A što se tiče naše prošlosti, slažem se da smo mnogo više bili bez nadzora. I mnogo više poticani (ostavljeni) da budemo samostalni, tu čak imam i neke ozbiljne zamjerke starcima jer sam kao dijete dovedena u situacije u kojima se nisam smjela naći.
Kod nas je bilo normalno početi stopirati u 1. srednje (manja sredina), tako se najčešće i išlo u školu jer su busevi/vlakovi bili manje praktični...pa se to stopiranje ubrzo protegnulo i na šire područje, naravno starci nisu znali...

Mislim, sve to može zvučati simpatično, kao djeca istražuju svijet, ali bili smo u nizu opasnih situacija.

Glasam ipak za malo jači nadzor od toga, a opet umjeren u smislu da se ne vrši pritisak na dijete. I glasam za umjereno imanje nestrukturiranog vremena. E sad, može li to imati utjecaja da budalaština ima manje, ne znam...

[Zuska]

i tješi me da ni sama nikada nisam išla do kraja ni sa kakvim eksperimentima u srednjoj recimo.

uvijek sam imala onog cvrčka na ramenu koji mi je znao reći: e, sad je dosta ili to nikako ne.

ali kad se sjetim kako sam se samo znala ponositi svojom dobrom procjenom () ljudi kojima sjedam u auto dok stopiram pa mi se nikada nisu dogodile neugodnosti kao mojoj frendici...

a u srednjoj sam u danu znala obaviti zagreb vlakom (iz slavonije) da stara nije imala pojma.
u jutro bih otišla, kao, na neku probu zbora, nešto, a popodne sam, šatro, bila u školi - dok sam od doktora za školu uredno imala pribavljenu ispričnicu tako da sam i tu bila pokrivena. danas mogu samo reći: uf.

Identično, sve kvotano!

(Samo nisam išla u Zagreb, nego u susjedni grad biti s dečkom. Onda bi on za par dana došao k meni. Uvijek smo nekako nalazili ispričnice.)

[AdioMare]

mislim, iz ovog zadnjeg pasosa se vidi da mi je bilo stalo ne ostaviti dojam neke problematične pa sam uredno pokrivala sve što je trebalo da izgleda ok, ali to me nije sprječavalo da radim po svom.

[Tashunica]

ja se samo tješim da mi djeca imaju i od druge fele, ne samo moje.
ćaća im je skroz transparentan, nema kod njega ovako, onako ako je tako. taj nikad ništ nije skrio niti zna šta je to ni kako se radi.
i tješi me da ni sama nikada nisam išla do kraja ni sa kakvim eksperimentima u srednjoj recimo.
uvijek sam imala onog cvrčka na ramenu koji mi je znao reći: e, sad je dosta ili to nikako ne.

potpisujem ovo.
tata je štreber pa se nadam, jel.
i cvrčka sam imala, možda su iz iste obitelji, blizu smo odrastale

[AdioMare]

i cvrčka sam imala, možda su iz iste obitelji, blizu smo odrastale

pa zato mi ni nije jasno kako nisi skupljala limenke po pruzi

[palčica]

Ja evo razmišlajm..kad sam bila mala, takvih aktivnosti je bilo puno manje ali i onda su postojali roditelji koji su svoju djecu davali na više aktivnosti jer su smatrali da je bolje tako nego ne raditi ništa. I gledam tu djecu sad kad su odrasli ljudi, da li su uspješniji, svestraniji, da li su postali vrlo uspješni u tom polju kojim su se bavili..Nisu. Niti je itko postao sportaš, niti glazbenik, ni jezičar..A bome nisu ni u boljoj formi nekadašnji sportaši, sve je to kratkotrajno i instant popunjavanje vremena. Ali se zato sjećam da smo pored kuće imali košarkaško igralište i da smo tamo provodili sve svoje vrijeme. I svi oni mali košarkaši većinom i danas igraju rekreativno sport, imaju su onda slobodnu volju, imaju je i danas. Plaža na je bila takoreći ispred kuće i nikome nije bila potrebna plivačka škola da se zaljubimo u plivanje i ronjenje. sad gledam svoju prijateljicu npr..mali joj ide par puta tjedno na plivanje, ljeti svaki dan. Znači on s plaže odlazi od svog društva plivati u školu plivanja. Kakvog smisla to ima? Milijun organiziranih sporotova a igrališta nams toje prazna. Imala sam vije prijateljice koje su išle u glazbenu školu, svirale fantastično a mrzile su to. danas ni jedna ni druga nemaju veze sa glazbom, uopće ne uživaju u njoj, kao ja npr koja sam sama naučila svirati gitaru i svirala s ekipom na tulumima.

Mislim, genijalno je kad dijete ide na aktivnosti u kojima uživa, ali kako može biti normalno da je djetetu čitav tjedan organiziran? Pa ja bi poludila da mi je svaki dan, čitav dan organiziran.

Potpis! (jeste se raspisale)
Kad sam pisala nekako sam mislila više na djecu mlađe dobi, one do škole, jer mi se slobodno vrijeme školaraca čini svjetlosnim godinama udaljeno. Ako spominjete tablete i gljive onda sam i ja za organizirane aktivnosti djece školske dobi.
Mislila sam na djecu vrtićke dobi i potrebu nekih roditelja da im prenakrcaju raspored u želji da im se to nešto razvije kako treba. Tu samo htjedoh reći da i slobodna i nestrukturirana igra ima svoje prednosti i da je ne treba stavljati u negativan kontekst jer je jednako potrebna kao i strkturirana aktivnost/igra. Oni kroz takav oblik igre razvijaju spoznajne procese, a i prilka su da roditelji spontano otkriju djetetove sklonosti i interese bez da ih manijakalno upisuju i ispisuju sa koječega. Takvom igrom uče na principu vlastitih pogrešaka i ispavaka, nositi se i izražavati svoje emocije i rade na svojim socijalnim vještinama koje današnjoj djeci poprilično nedostaju za razliku od prijašnjih generacija. Ono što čujem od prof. tjelesnog je da djeci kronično nedostaju koordinacijske vještine koje smo mi gradili besplatnom i dostupnom igrom u parku/šumi/livadi.

Nisam protiv organiziranih aktivnosti, dapače, za umjerenost sam i kombinaciju.
Djeci (vrtićka) koja su dobar dio dana u vrtiću, a poslije na nizu organiziranih aktivnosti često budu zakinuta za drugi oblik igre.
Naravno da će roditelji pronaći pravilan omjer za sebe i svoje dijete.

[cvijeta73]

Ajme, da, gljivarenje po shopping centrima, to mi je žešći užas. ..

ja to apsolutno ne razumijem. ono, nemaš para i hodaš po centru za kog boga.
al ko sam ja da razumijem, ko da moram razumijeti :D
j nije u tom filmu, u centar ide samo u kino.

a vezano uz stopiranje, majko mila.
no čini mi se da današnji klinci stvarno više ne stopiraju. ili puno manje stopiraju pa ih ne vidiš, ne znam. dok se izlazilo u opatiju, bili smo raspoređeni na recimo biviu, svaka 3 metra jedan par.
da, i ja sam imala cvrčka. mislim da je cvrčak ipak bio strah od mame. mislim, strah...nije me ni tukla ni nešto kažnjavala. al kad bi mi se obratila onako s teškim prijezirom, ko zadnjoj šlapi i propalitetu ...brrr