Apdejt.
Jučer ujutro zaboravila sam napisati da mi je dan počeo neuobičajeno - osjećala sam neki neopisivi mir, spokoj, želju da legnem na kauč i pokrijem se dekom i tako ostanem cijeli dan. Takve potrebe nemam nikad kad sam zdrava, a pogotovo ne u trudnoći...zadnjih devet mjeseci dizala sam s nevjerovatnom količinom energije i odrađivala hrpu stvari, radila sam do prekjučer i još imama što raditi sljedeći tjedan... I onda jučer, puf, ja bih kulirala s dekicom.
Plus, osjećaj da am u nekom balonu, kao da sam napušena... I s takvim osjećajem išla sam u šoping za kćerinu popodnevnu rođendansku proslavu i bauljala centrom u tom istom balonu, sve se nešto odvija pored mene, a ja ne sudjelujem... I onda kako je dan odmicao ja sam se sve više ufuravala u tu proslavu i uspjela se vratiti u stvarnost, dragi i ja smo sve pripremili, odradili, sve je ispalo super, klinci prezadovoljni...

Jutros ponovo osjećaj da moram biti sama, u polumraku. Nema onog spokoja jer me nervirala buka koju su proizvodili klinka i tata ...uspjela sam ih poslati van pa k baki... pustite me na miru. Sad ću ja polako pospremiti stan, leći i odmarati...Vani je prekrasan dan, ali ne vuče me.
Ne znam jesam li samo ufurana, ali kao da mi je netko prije 30 sati prekinuo dovod jedne energije, one koja ide prema van, ruši i pokreće, i pustio drugi tip energije, osobne, unutarnje.

Beba se miče, ali ništa divlje.