Pa da je jedno deset metara, možda bi se i moglo. Ali ja 10 m postižem tek kad ostavim vrt, prođem terasu, uđem u sobu, zatvorim staklenu stijenu i sjednem na kauč. Buka ne nestane, ponešto se smanji, ali kako je to prizemlje i sve je staklo, djeci sam potpuno u vidnom polju. Privatnost nikakva. Mir nikakav.vertex prvotno napisa
Navikli smo već da nikad ne možemo biti opušteni jer su oni jednostavno uvijek tamo, uvijek skaču, uvijek nabijaju. Poslije podne, praznik, vikend - kad god sam doma - škripanje, cviljenje, udaranje - i ponovno, u krug.
Na jedan, dva metra, kolika je udaljenost između stola i trampolina u vrtu, ne, nije moguće popiti kavu i razgovarati - jer se međusobno uopće ne čujemo od škripanja i udaranja. Plus, nezgodno je kad te djeca čuju svaku riječ koju izgovoriš (povičeš) jer su, ponavljam, jedan do dva metra udaljeni od tebe.
Minimum pristojnosti bi bio da barem bude kompromisa - jednom meni, drugi put tebi. Koliko dugo su šutjeli ti ljudi prije nego su prvi put zamolili da se smanji pritisak? Kladim se dugo. Ja sam šutjela godinama.
Zato - ako sjede vani s knjigom ili kavom, možda reći klincima da odu koji put na igralište?
 |
|||
Odgovori s citatom