Ja bi se samo ovdje malo nadovezala. Puno toga se može pročitati po novinama, ali realnost je često puno drugačija.
Čak i kod nas u Munchenu, poznatom policijskom, staromodnom, konzervativnom gradu odvajkada valjda, nije to baš tako. Nedavno je upravo donešen zakon u Njemačkoj da djeca smiju raditi buku, mislim konačno, pošto je Munchen specifično pun starih ljudi od kojih su mnogi zaboravili da su i oni nekad bili djeca, pa rade probleme jer djeca u parku ispred zgrade vrište, nabijaju lopte i slično.

U Njemačkoj ti ne može svatko zagorčati žvot jer imaš glasno i divlje dijete, to ovdje ne prolazi, pošto to nema veze sa zdravim razumom, zabranjivati i ograničavati djeci da budu djeca. Dapače brani im da se izdivljaju dok su mali, tek onda očekuj probleme u pubertetu. Djeca se moraju kretati, trčati, nabijati, glasati se, uskrati im to, kočiš im i motorički i mentalni razvoj. I da to trebaju baš svaki dan, i to u velikim količinama. I to nema veze sa tzv, odgojem tj. kulturnim ophođenjem i ponašanjem, što se često trpa u isti koš.

Da, problem je što smo se utrostručili unazad svega stotinjak godina, previše nas ima na malim i skučenim prostorima, ali šta je tu je, tako je, ili ćeš se pomiriti sa time ili i sebi i drugima zagorčavati život.. I ja volim mir, i smeta me nekad divljanje, vriskanje, i buka koju proizvode moja vlastita djeca, i naravno da to sve ostavlja tragove i na psihi i na živcima, pogotovo ako dobiješ djecu malo stariji pa te već ipak malo nagrizao zub vremena, ali nikad mi nije palo na pamet ni prije djece ni danas kad ih imam psihoanalizirati druge majke, očeve i njihovu djecu.

Osim toga često se pokaže da baš oni koji sebe smatraju izvrsnim roditeljima, upravo to nisu, a i da mi sebe vidimo sasvim drugim očima, nego što nas percipira okolina, pa bi kod ovakvih tema i to bilo dobro imati nekad na umu.