Ne vjerujem da pišem ovo, ali evo. Ne bih rekla da su iz pakla. To je ipak malo prejaka riječ.
No, prije cca 2 mjeseca iznad nas je doselila (mislim u podstanarstvo) obitelj s troje male djece. Radi se o neboderu. Živim tu 30 godina i rijetko kad smo čuli susjede, iako je neboder s puno stanova, popričan je mir i tišina.
Smatram i sebe i MMa toleratnim osobama. Ne smeta mi da čuti djecu, ne smeta mi ni da ponekad lupaju i stvaraju buku, ali ovo što mi trpimo je nesnosno.
Traje od jutra do navečer, a najviše od cca 14-18. To je konstantno trčanje s jedne strane stana na drugu, ne trčanje nego stupanje, nabijanje, bacanje, bez prestanka. J. je znala reći kad bi bila ujutro sama da se ne može skoncentrirati na zadaću ni učenje.
MM je bio kod njih cca mjesec dana nakon što su došli. Tata je rekao da su to djeca i da se istrčavaju za park. MM ga je ljubazno zamolio da ipak malo smire, da je nesnosno. Ponudio mu da dođe dolje čuti kako to zvuči.
Ništa se nije promijenilo. Nakon 10tak dana smo im nakon višesatne buke lupnuli metlom od strop. Čovjek je dotrčao dole napadačkim stavom da šta mi to njemu lupamo, to su djeca, šta bi mi htjeli.
Ne znam uopće što napraviti, zapravo sam se došla malo požaliti jer mislim da ne možemo ništa nego trpiti. MM je sad već lagano na rubu živaca.
Nemojte me uputiti na predstavnika jer je niškoristi.