Živim cijeli život u stanu tj. stanovima i mislim da ljudi koji žive u stanovima moraju biti svjesni da to nije kuća i da moraju imati obzira prema drugim stanarima i tp ne samo zato što postoji kućni red i ne samo u vrijeme kućnog reda jer je to kultura stanovanja.
Povremeni tulumi, sjedenje na balkonu do kasno i sl. mi ne smetaju, ali učestalo mi smeta. Svaki tulum bi se trabao najaviti susjedima.
Ja kad pospremam subotom, ako do 14 nisam stigla usisati, čekam 17 da završim.

Došla sam se opet požaliti na moje susjede. MM je jednom nogom prema Vrapču, a sad su i moji živci popustili. MM im je par puta na lijep način objasnio i ništa. Ljuta sam, bijesna kako su ljudi tako bezobzirni.
Njihov je odgovor, a šta da radimo, imamo djecu.
To je nabijanje od jutra do mraka,satima. Ne staje. Vrištanje, urlanje,stupanje. Preko tjedna još i izdržimo jer nas pola dana nema doma, ali vikendom je nepodnošljivo. Sad je i mama krenula urlati, ali doslovno urlati i psovati i to ne staje.
Neku večer je MM šetao psa i oni se čuju u krugu od 100m i kad se vraćao taman ide predstavnik stanara i stoji ispred zgrade i gleda ptema gore što se događa pa mu je MM objasnio... Odgovor... A šta možemo susjed.
Užasno sam frustrirana... Baš se osjećam bespomoćno. Znam da ne možemo ništa, ali zar stvarno moramo trpiti jer eto oni imaju djecu. Razumijem ja da imaju djecu, ali ne možeš pustiti da djeca bez prestanka skaču nekome po glavi.
Uhhh.... Na rubu sam živaca. Ne želim se svađati, ne želim zamjerati, ali ja to više ne mogu trpiti.
J.ne može normalno učiti, a MM da ne pričam.
Jučer popodne malo legnem kad ono dum, dum, dum, dum.. Aaaaaa.... Onda pas mat... Er... Pa opet dum, dum, dum... Aaaaaa... Vriska.. Plač... Pa psovanje pa deranje pa bam krene bacanje nečega. Nema šanse opustiti se... U vlastitom stanu sam u grču.