Psi koji laju, promet, vlak, pjetli ujutro, plač djece, tv, crkveno zvono, razne sirene jer mi je preko puta i policija i hitna i vatrogasci…to je pozadinska buka i mozak se na to navikne, ali tišina pa vrištanje, lupanje, deranje… to prene iz sna i završim s noktima u plafonu.
I moja kći je plakala i nije htjela prati kosu, ali smo to rješavali.
Od deranja i praznih prijetnji nema koristi jer djeca brzo skuže da se ne misli ozbiljno.
Jučer gledam mamu s troje djece na blagajni i sjetila sam se ovog topika: taman je platila i potrpala stvari koje je kupila u kolica.
Najmlađe dijete u kolicima, sjedi i šuti i još dvije curice od cca 3 i 5 godina. Najstarija je histerično vrištala jer je htjela kinder jaje, mama šuti i ignorira, mala pojačava vrištanje, mama urla, mala ne odustaje, mama s luđačkim sjajem u očima preskače preko starije gospođe i grabi kinder jaje te uletava preko svih nas da ga plati. Platila je i daje maloj. Mala ušuti, ali sad se pumpa srednja jer ona nije dobila…
Kaos! Tako se ne odgajaju djeca.
Neka druga mama bi ju istukla.
Ni tako se ne odgajaju djeca.
Ništa osobno, Žuta, ali ne vidim nikakav smisao u naglašavanju da imaš troje djece i da su nemogući.
Imaš ih zato jer si ih htjela, odgajaš ih kako misliš da treba i to je sve ok, ali nije ok očekivati da cijelo susjedstvo ispašta zbog toga.
Kao ja i deset drugih jučer u Konzumu.
Svi mi imamo svoje probleme i obaveze i rješavamo ih unutar 4 zida.


Sent from my iPhone using Tapatalk