U svezi glede vrištanja djece - mene ni najmanje ne bi zanimalo što kažu susjedi, ali ja svojima nisam dozvoljavala dernjavu, vrištanje, lupanje i skakanje - zbog MENE, odnosno NAS (odnosi se na cijelu obitelj), ne zbog susjeda. Ne znam kako bih podnijela da su mi non-stop halabučili... Jesu plakali dok su bili mali, jesu tu i tamo cirkusirali (stariji je lupao glavom o pod u kuhinji), aliii ne bih podnijela trajno neprihvatljivo ponašanje, sjekla sam to u startu. To mi je donijelo hrpu ograničenja. Ne samo djeci - u prvom redu meni. Npr. gotovo cijelu vrtićku dob kupovali smo im odjeću i obuću na placu, jer nisam podnosila da rade cirkus u zatvorenim dućanima, što su redovito pokušavali činiti. Ja s njima u dućan s cipelama, oni krenu po svome ili ne žele probati ili iskazuju želje na neprimjeren način, pa lijepo izađemo van. Kupovala sam im stvari sama napamet, bez probe. Stariji mi se bacio na pod u dućanu tri puta - prvi, zadnji i nikad više. Mogao je imati 2,5 godine. Jednostavno, nije više ušao u taj/takav dućan dok se nije naučio redu. Kino - ma ni govora... skoro do škole. Knjižnica isto, iako je tamo bilo lakše. Bilo im je zanimljivo, pa su se jako brzo kultivirali, jer su znali da ću krenuti pravac prema vratima ako ne budu dobri. Dok se nisu naučili pristojnom ponašanju, nije bilo ŠANSE da ih vodimo. Uostalom, vrtić je isto tome doprinio, jer i tamo ih odgajaju kako se treba ponašati. Lijek za vrisku doma bilo je razdvajanje - svaki u svoju sobu. Ako bi radili kraval vani, išli bi doma istog trena. Iz parka sam ih nekoliko puta na silu odvukla doma (ko cucke na lajni) dok se nisu naučili redu. Nakon trećeg ili četvrtog iskustva više mi nisu radili takve stvari. Popodne su spavali skoro do škole, ne zato što sam ih tjerala nego zato što su bili umorni i trebalo im je, npr. po dolasku iz vrtića. Ne moraš spavati, ali lezi i gledaj slikovnice ili slušaj priče, samo da bude mir. Meni je to bio predah i spas. Kad su dorasli da slažu puzzle i legiće, spasili smo se. Ali dok su bili mali, svako MENI neprihvatljivo ponašanje bilo je sasiječeno u korijenu, ne uvijek nježnim metodama. Uvijek se sjetim genijalne rečenice Arta Buchwalda: "Ljubavi, mama NE VOLI kad se biciklom zalijećeš u klavir".... Nije toga bilo kod mene. Ja sam nadžak baba (nadžak = satara). Stara sam imala djecu i isključivo zbog svog mira sam ih kultivirala. Čini se da su dobro ispali. Evo, 22 i 21 godinu i još se nisu odselili