Uh, sad vidim koliko sam ja toga potisnula sa godinama: i etikete, i čarape, i cipele, i gaće, i šampon u očima i vodu na licu i pranje ruku i svetlost/buku/gužvu, pogrešnu hranu koja pogrešno miriše i pogrešno se dodiruje na tanjiru i ko zna šta sve još.

Ako je za utehu uglavnom deca i roditelji razviju coping skills pa sve postane podnošljivo, ne mogu reći da nestane sasvim jer ja i dalje porodično svima sečem etikete, a odeću svi četvoro biramo prvo po dodiru.
Nikad nisam prestala da sebi poklapam uši pored ekstremne buke, samo sam upoznala usput sve više ljudi sa sličnim senzornim "osobenostima".

Hranu sad serviraju sebi sami pa je sortiraju kako hoće, kosu peru sami a deluje dovoljno čista i mirišljava, jedina buka iz naše kuće je ona svakodnevna od njihovog vežbanja instrumenta za muzičku, i to u pristojno vreme, i niko bi pogodio da su nekada bili vrišteći demoni bar triput dnevno za pranje ruku i obroke i dvaput nedeljno leti za pranje kose. A redovno šetani po parku i pre- i popodne.

Tako da ima nade za sve senzorno preosetljive vrištače, jedino što problemi sa senzorikom uskrsnu opet u situacijama dugotrajnog stresa. Oni su mi zapravo i signal da je dete pod većim stresom nego što pokazuje.
Srećom pa su pok. bake iz mog komšiluka bile pravi anđeli naspram vaših komšinica. Žao mi je što nisu stigle da vide u kakve su tinejdžere izrasla moja deca...