Meni nisu toliko smetali susjedi, koliko moja vlastita djeca. Nije mi se sviđalo da skaču, trče i buče po stanu, pa sam ih, kao i Vertex, često izvodila. Na Jarunu je bio veliki trampolin, uživali su tamo do besvijesti. Kod boćarskog doma uz Savu isto je bilo veliko igralište, pogodno za divljanje. Pojma nemam kako je sada, ali korona je dosta to unazadila. Inače, kad su moji dečki imali 2 i 3 godine, kupili smo vikendicu s okućnicom upravo zato da tamo mogu divljati koliko god žele, bez opasnosti da ugaze ili u usta stave pesji drek (koncentracija je bitno manja nego u našem kvartu u gradu). To nam je bila najbolja investicija. I danas su tamo - evo, mlađi sin je prisvojio vikendicu i kampirao tamo danima sa svojim kolegama radioamaterima. Ne bih preživjela da su mi se uselili u stan, a nemaju ni uvjete. Ovako - svima je bolje. Ont. da se još malo vratim na susjede iz pakla - nisam ni kužila koliko me u biti smetalo konstatno trčanje i skakanje u stanu iznad nas dok se susjedi falabogu nisu odselili u veći prostor. Sad je blaženi mir. Ipak, nekoliko godina nisam im ništa prigovarala, jer ne bi imalo smisla, ali moram priznati da mi je sad puuuno ljepše.