Smjehuljica obožava Pipi, to već svi znate.
Rođendan smo slavili u motivu Pipi: torta s gusarskim rodom, ona odjevena kao Pipi, frizura kao Pipi, škrinjica s čokoladnim zlatnicima...

I ne voli baš ići u vrtić... kad dođe sve je ok, ali dok dođe cendra i buni se, razvlači, pa još ovo, pa još ono...

I tako jučer, spremamo se za vrtić... ja ju češljam, pitam da li da joj napravim rep ili ne, a ona želi kikice, Ok, može... i njoj sine ideja: ja bi se bukla kao Pipi. Ok, obučem ju kao Pipi... a ono uzbuđenje na vrhuncu: brzo, brzo, moramo ići, početi će vrtić...
Teta je ok reagirala, bila je dobre volje i u vrtiću i nakon njega.

Jutros ju pitam koga danas vodim u vrtić, Smhejuljicu ili Pipi, a ona bez imalo dvojbe ispali: Pipi. OPet promjena raspoloženja, opet joj se ide u vrtić...
Teta je opet ok reagirala.

I meni je to ok...
Samo se pitam od kud joj ta potreba da bude Pipi? Što krivo činim da nije zadovoljna time da bude Smjehuljica? Koliko će to trajati? To je uobičajena faza?

Zbrčkani post, pišem ga u desetak navrata, mrvu po mrvu... ali kužite što mislim... valjda.