Ona je i dalje Pipi.
Sve više i više... sad joj odjeća nije nužna... kikice više ne nosi da bi bila Pipi... eventualno neku haljinicu koja glumi pregaču... ali krenula je druga serija poistovjećivanja: želi letjeti kao Pipi, želi pobjeći od kuće... (I tata bi, sine...)
A jučer me je prvi put i zmuljala. Došli smo doma, dok ja skidam cipele, jaknu, tražim nešto... kao i milion put do sad, ona kaže da ide dedi (na prvi kat) ali ode u naš stan (tavan)... dođem nakon 10 min po nju kod dede, a nje nema. A ona lijepo sjedi za svojim stolićem u našem stanu na tavanu i smijulji se.
Skeniram stan u potrazi za štetom , za kuhinjskim stolom nema jednog stolca, gledam di je... u spavaćoj, dogurala ga je do komode, popela se, izvadila Canesten iz najviše ladice i njime si namazala čelo.

Sreća Canesten je vrhunac medicine u toj ladici.
Pa ti si me prevarila, rekoh... zbunjena jer je ovo prvi put da me zmuljala... i nisam ništa dalje rekla do navečer kad smo pričali o prevarama...
Inače je jako samostalna, sve kuži, da ju netko tko nikad nije bio kod nas doma čuva mogla bi mu dati upute di je što i sl... nema ograničenja pristupa ničemu i nikad nije napravila nikakvu štetu, niti sebe dovela u opasnost.
Kako to korigirati, a pritom ne narušiti njenu samostalnost, podržati želju da bude sama... ne bi sad kad ima skoro ti i pol godine po prvi put micati potencijalno opasne predmete...
Ok, razgovori o opasnosti, to ionako imamo... koje slikovnice bi mogle pomoći?
Kako ste rješavali slične situacije?