....
što se tiče ovog stizanja, nestizanja, prioriteta... svi smo si posložili više manje onako kako nam paše. već sam rekla, meni nije problem ubaciti vježbanje od 20, pa i 30 minuta (rjeđe :D) jer su mi djeca veća i imaju i potrebu biti malo nasamo jedna s drugom. ili pišu zadaću/lektiru/sviraju klavir. nije da moram biti ful posvećena cijelo vrijeme djeci od skoro 11 i 8.5 godina.
naravno, mi i razgovaramo, jadaju mi se, tješimo se, prepričavamo događaje iz škole, propitujemo ih prirodu i provjeravamo lektiru (nekad moram malo i pročitati da vidim jel valja :D). drugačija je posvećenost djetetu od dvije i djetetu od skoro pa 11 koje samo jede, tušira se, oblači. samo si čita iz debelih knjiga :D ali opet, moram biti prisutna i jesam jer to i trebam i želim, volim.
kad imaju glazbenu u isto vrijeme,
nekad ostanem doma sama, a često odemo svi 4 pa dok one muziciraju,
muž i ja pijemo kavu i pričamo. u miru, bez prekidanja. mobiteli zabranjeni :D jer nam to treba, nama dvojima, baš ono 1 na 1.
ne znam više što je bit ovog mog traktata
osim da svi imamo slične potrebe i slične obveze- i brinuti o djeci i obitelj, provoditi s njima vrijeme, čitati, vježbati, uživati u serijama. pa to nekako iskombiniramo kako možemo.
Anci prvotno napisa
iako ne mogu reći moji se stvarno znaju zaigrati a kad je lijepo vrijeme i stalno su vani mogu si osigurat mir i samoću u stanu a bome i kavu s mužem 1 na 1. Jedino što se onda tad rekreiram vani
