ja sam sinoć imala omanji slom živaca
nakon što 6 dana titram i treperim oko bolesne djece danju i noću (nisam sama, i muž je u tome, ali brate ima posla i za trojicu), sinoć mala izmorena zaspe oko 7 i ja zaključim da bih mogla bacit jedan wo3, napokon pola sata u komadu samo za mene. obučem se, dogovorim s djetetom da gleda crtiće dok završim, pa ćemo se poslije skupa igrati, zatvorim se u sobu i krenem.
dok sam došla do kraja 1. circuita, čujem ga kako histerično rida, valjda umoran od temperature šizi na svaku sitnicu, a mm šizi nazad. mm inače nije dobar u hendlanju takvih situacija kad treba strpljenja, on ga još više izgubi. mali dođe sa mnom u sobu, i dok ja vježbam odluči se svađat sa mnom oko svake gluposti. u nekom trenutku puknem i odustanem, zaključim da današnjem vježbanju više nema spasa i briznem u plač (evo i za onu temu plačete li pred djetetom)
onda sam se obukla i izašla u šetnju po kvartu 20 minuta da prozračim glavu i dušu i saberem se
i kad sam se vratila bila sam još uvijek sva očajna, ali dovoljno sabrana da se mogu normalno podružit s malim, pročitat mu priču i stavit ga leć
jutros oko 5:30 spavanje završava tako što sirota B., nakon ne znam koliko dugo sisanja i prevrtanja po krevetu, kašlje kašlje kašlje i povrati svo mlijeko po sebi, meni, krevetu..
i kad smo sve sredili i kad sam je uspavala, skužim da mi se više uopće ne spava, ali i ne ustaje, dok se nisam sjetila da mogu odradit do kraja sinoćnji workout
i odradila sam, otuširala se i sad pijem kavu i gledam Dežulovića i Lucića
eto ispovijed kako sam spasila petak 13