Ovakva je situacija:
vrtićka grupa imala je tim od dvije stalne tete dok jedna nije otišla na porodiljni (negdje u prvoj polovici ove godine). Na zamjenu je došla teta koja se odmah uklopila i koju su djeca jako zavoljela. U 9. mjesecu u tu je vrtićku grupu ušlo 10-ak nove djece (među kojima i moja klinka) i sad ih ima 23 ukupno. No, od toga 12-ak djece je ispod 4 godine, nekih desetak ih je u rujnu bilo ispod 3 godine ili su tek napunili 3 pa je grupa dosta naporna.
I nova djeca su jako dobro prihvatila obje tete jer su stvarno super, a mlađi su se pogotovo vezali za spomenutu tetu na zamjeni jer je mlada, vedra i topla. Adaptacija im je većini dosta dobro prošla.
Međutim, nakon prvih mjesec dana vrtića dobivamo informaciju da nam se mijenja ta teta na zamjeni jer se s porodiljnog vraća jedna druga teta (ne ona s početka priče, nego neka četvrta) pa ona upada u našu skupinu, a ta teta na koju su se djeca adaptirala odlazi doma.
Mi roditelji, naravno, nezadovoljni, ali ok, to je tako, pripremimo djecu i sredinom listopada dogodi se izmjena teta.
Na mlađim klincima vidjele su se promjene, nekima je trebao neko vrijeme, ali....nova teta koja je došla nije izdržala ni tjedan dana u komadu. U mjesec dana bila je 4 puta na bolovanju (zbog svoje djece). I svaki put ju je (srećom) mijenjala ta njihova "stara" teta od koje su se već bili oprostili.
Dakle, mjesec dana šamaranja s konstantnim promjenama druge tete. I sad dobijamo informaciju da nam ta "stara" teta koja je mijenjala "novu" odlazi raditi na dugotrajniju zamjenu u drugi vrtić. Dakle, ispada da bi novu tetu koja ide često na bolovanja mijenjala neka peta teta.
Roditelji su otišli na razgovor kod ravnateljice ukazujući na to da je riječ o grupi koja se pola sastoji od trogodišnjaka, da su se jako vezali za staru tetu i da su im ove promjene teško padale, a da će im uvođenje povremene nove osobe još teže pasti. Žele konstantu s tetama i zapravo bi najradije da im se ostavi stara teta, pogotovo jer se zna da je ravnateljica imala i tu opciju, ali odlučila je pogodovati nekim drugim interesima.
Argumenti ravnateljice su da ona tu ništa ne može, da svatko ima pravo otići na bolovanje i da se nikad ne zna tko će kad i zbog čega napustiti grupu, da je to život i da se djeca trebaju naviknuti na njega. Da trogodišnjacima više nisu važne tete, nego prijatelji (to u praksi ne stoji), da izmjene teta više smetaju roditeljima nego djeci, da mi prenosimo nervozu na njih, da vrtić ne bi trebao biti mjesto vezivanja uz tete itd. U principu ne daje nam za pravo ni u jednom dijelu našeg nezadovljstva, u potpunosti negira postojanje problema i nabija nam osjećaj nekompetentnosti.
Na klincima, pogotovo mlađima, vide se promjene u ponašanju i prihvaćanju vrtića.
Zanima me vaše mišljenje, da li brijemo bez veze ili je to stvarno život na koji se klinci trebaju naviknuti, da im tete stvarno nisu toliko važne, da im ta nestabilnost ne stvara stres.. U biti ne znam što da mislim. Jeste li bili u sličnim situacijama? Što bi vi napravili?