zadnjih par tjedana osjećam se kao član udruženja liječenih alkoholičara. puno mi je lakše jer sam sama sebi priznala da imam problem i priznajem da ako manje zarađujem iz godine u godinu moram isplanirati kako ću manje trošiti. razgovarala sam s mnogo ljudi i otkrila da nisam jedina koja ima probleme i kojoj se čini da nas financijsko beznađe obuzima kao pojedince, obitelji i državu općenito.
moj praktični muž i ja smo odlučili riješiti svoje probleme na slijedeći način: pokriti minus božićnicom i ne upuštati se u nikakve investicije iduću godinu (2014. smo preuredili i opremili filipu sobu, promjenili kapiju i ogradu kad je došao pas, te sam ja bila na dalekom putu) - to nam je zadnja godina kredita na koji nam odlazi skoro trećina prihoda. sve troškove ćemo pžljivo planirati, tako da mačak operira uho u sječnju, a onda ćemo vidjeti hoće li kros izgubiti jajca ili mm dobiti krunicu na zubu u veljači.
ja jednostavno nisam osoba za život u škripcu, ne mogu mirno spavati, stalno mi na pamet padaju dokumentarci o gladi u irskoj (iako je prava istina da bi mm i ja mogli na kruhu i vodi preživjeti godinu dana, imamo zalihe)