Mamitzi, ulagali ste u neke nove stvari, sad treba stisnuti na drugom kraju. Tanči ti je rekla sjajan plan, a i vi imate dobar. Glasam za muževe zube i da pesu ostanu jajca.
Ja više ne znam di ukinut i zašparat. MM i meni ne bi bio problem, kako netko kaže, na kruhu i vodi, al tu su dica, ona rastu, a s njima i troškovi.
Imamo lanac oko vrata jer plaćamo 2 ogromna kredita za stan i kuću. Nije bilo u planu, al stigla je kriza i nikako se riješiti stana koji je trebao prebiti veći dio kredita za kuću. Mi smo ljudi koji ne odustaju. Nekad smo pričali kako bi bilo zadržati stan i kupiti kuću i zaključili nikako. Sad smo silom prilika u toj banani. I ide, guramo, dan po dan, mj. po mj., god. po god. Još je stiglo 3., pa 4. dijete, ja bila na porodnom, dijelu roditeljskog... Najteži dani su prošli... Nikako ne uspijevamo podmiriti sve troškove, uvijek još tisuća-dvije fale. A počeli smo se odricati svega. Kupujem na akcijama što mi treba pa čak i stvari pred istekom roka. Nas je puno, pa ih potrošimo u 2-3 dana. Van akcije rijetko kad nekaj kupim. Pažljivo pratim di je što jeftinije pa za par kuna prošećem, al kako sam se vratila s roditeljskog, nema više toliko vremena za obilaziti dućane i zašparati kunu lijevo, tri desno. Sad se odlučim za jeftiniji dućan pa tamo kupim špeceraj. Kupujem jednom/mj., a voće, povrće i što prifali 1/tj. Ostaje dnevna nabavka kruha, mlijeka na mljekomatu.
Oduvijek sam dilerica robe, a uz četvero dice to se intenziviralo. Ha, ha tako me prozvala susjeda.
Dakle, već za sina sam dobivala robu, pa je roba išla kumi, pa meni, pa dvjema frendicama, pa opet mojim curama, pa opet ode dalje... Neke stvari se poflekaju, unište, bace, ne vrate, neke nove uđu u krug... Kod nas je razvijena mreža i reciklaža za pozavidjeti. Prije nikad nisam uzimala tuđe cipele za djecu, al sila svašta čovjeka natjera pa sam sad sretna kad i one ulete. Ak kupujem, kupujem dici cipele na rate na koliko god mogu razvući.
Na hrani se da puno zašparati. Kod nas se gotovo niš ne baca. Kruha kad ostane, poham ili meljem u mrvice, pire krumpir ide u njoke, kad poham, navečer su palačinke od ostataka...
Najsigurnije je ne zalaziti u dućane i ne kupovati niš neophodno. Koja krpica uvijek dobro dođe, al da se i bez nje. Biljke su mi slabost, al da se otići u rasadnik i ne pokleknuti, samo uživati i pasti oči.
Nekad mi je pun kufer svega, al još se uvijek ne dam. Nekad pokleknem, al se dignem i opet idem dalje... Sad me toliko vesele male stvari za ne povjerovati! Nevjerojatno, al dica su razumna i skromna, vesele se malome.
Dok je posla i zdravlja, bit će svega. A naše najveće blago su dica! Ja kao nepopravljivi optimist velim: Sve ćemo mi izgurati jer ako je moja baka uspjela podići troje djece uz muža alkoholičara (kojeg je na kraju izvela na pravi put), što ne bi mi danas mogli?
Moramo si priznati jednu stvar: Kad smo bili klinci furali smo jedne, morti dvoje trapki i traper jaknu, par majčica, jedne cipele u sezoni pa dok ih ne prerastemo. Danas se nudi puno i želimo puno, al možemo i s manje.

Kartice su sjajna stvar, al svejedno treba brojati koliko je love ošlo. Nama su bile za hranu, benzin, plin, ponešto sa str., pa ostale samo za hranu i plin/benzin. Sad uvodimo - koliko imaš gotovine - toliko trošiš, još samo auto-hranu ostavljamo na karticama... do oporavka.

Sjajna je mogućnost dodatne zarade tko može, al ne po cijenu zdravlja.