Ma Lili svugdje je tako, svugdje jedni imaju drugi nemaju, samo što ovih koji nemaju je uvijek više, kao i oduvijek od kada je svijeta i vijeka.
I ovdje kod nas treba paziti na svaki euro, i cent, i ovdje ima siromašnih, gladnih, pučkih kuhinja, prema statistici svaka 6 osoba u Njemačkoj živi na rubu siormaštva.

Ljudi generalno nemaju i sve generalno žive iznad svojih mogućnosti i oni koji žive u stanovima od 43 m2 poput nas i voze auto od 5000 eu, i naši prijatelji koji žive u kući od 300m2 i voze auto od 150 000 eura. A nakon toliko godina ostali smo prijatelji samo zato jer je jasno da smo mi generacija 01. i da od nas počinje stvaranje, a oni su generacija 05. I sam je već nekoliko puta rekao pod zadnje, da bi volio nekad da je i on generacija 01., jer biti 05. zna dati čovjeku osjećaj bezvrijednosti jednako kao i onom koji sjedi na burzi. A interesantno je i to da i oni i mi na kraju mjeseca ostajemo praznih novčanika. Troškovi održavanja su proporcionalni.

Sve je to u biti privid i iluzija, tko ima tko nema, tko spaja kraj sa krajem, tko ne. Nekad si mislim da su nam sama nebesa ukrstila putove, jer kroz sve te godine puno smo naučili jedni od drugih i jedni i drugi skužili kako je sve to imanje,nemanje, jako relativna stvar.

Je teško je ponekad stalno gledati te vile u susjedstvo do našeg od po par miliona eura, i tu paradu skupih i preskupih limuzina po gradu, a ovdje ih fala bogu ima da ti mozak (i srce) stane, ponekad imamo osjećaj da odahnemo kada dođemo u Hrvatsku, taj pritisak je manji, splasne nekako čim pređemo granicu, eto toliko je to relativno.

Ali mi niža klasa smo još ok, te parade i kića, prijetvornosti, trokuta, preljuba, sudskih parnica, razvratnosti..brrrr, tako da ...samo neka mi kontamo kako ćemo skupit za mašinu kad crkne, i što kaže bubica, samo daj nam zdravlja.