nikad nisam bila štedljivija nego zadnjih pet tjedana koliko sam kući s nogom u gipsu. stanje na računu nije bilo tako dobro već duuuugo. ipak, još uvijek samo pratim temu informativno, zlu ne trebalo, jer za sada s financijama stojimo vrlo dobro, nema minusa ni kupnje na rate. od ovog mjeseca imamo i samo jedan kredit i to stambeni, srećom u eurima i jako povoljan jer je kamata subvencionirana pa ga ni u kojem slučaju ne bi bilo isplativo zatvoriti, čak ni da me pogodi neki iznenadni dobitak na igrama na sreću koje uopće ne igram...
mene ipak ovo stanje u državi jako, jako brine. ne može čovjek biti zadovoljan i sretan čak i kada nema financijskih problema. ni u čemu više baš ne uživam previše, nekako stalno imam osjećaj grižnje savjesti, kao da nismo svoje plaće pošteno zaradili. ne znam kako da se točno izrazim, nismo neki bogataši, da se razumijemo, ali još uvijek živim neopterećena ovim stvarima o kojima vidim da vodite računa. ni za ne znam kakvu nagradu ne bih bila u stanju reći koliko košta neki proizvod, a kamo li u kojem je dućanu povoljniji. o tome da ne znam koliko nam mjesečno ode na neku stavku ni koliko mi dugo traje neki proizvod da ne pričam. na blagajni se uvijek iznenadim, naravno, neugodno. shvatim da sam kupila dovoljno namirnica za jedan-dva ručka, a račun vrlo konkretan i uvijek pomislim, pa kako drugi ljudi s manjim primanjima uopće prežive. i ne, nisam sretna što mogu živjeti neopterećena financijama, jer sam zabrinuta i već sada mislim gdje će i kako živjeti moja djeca.