Citiraj Ripcord prvotno napisa Vidi poruku
Ovako živim većinu vremena posljednje četiri godine. Ove godine smo pet mjeseci živjeli od 2.500 kuna, najveći uspjeh su nam evo sad studeni i prosinac kad ćemo uspjeti 'natući' 7.000 svaki mjesec, no od siječnja smo na 4.750 opet. O otkazima, psihičkom stanju, samouvjerenju, jadu i očaju neću ni počinjati, no iz čisto financijskog aspekta - uopće ne znam što bih rekla. Imali smo i manje, imali smo i više. Prilagodiš se. Prvo platiš račune (sve se bojim razdoblja do cca. travnja-svibnja (ako mm ne nađe posao), nama na plin ode užasno puno, bez obzira koliko se ne grijali), a zatim sve ostalo. Shvatiš koliko ti toga ne treba. Shvatiš koliko bespotrebnih stvari si prije gomilao. O.K, ponekad ti je bed što si si posljednji odjevni predmet priuštila prije xy vremena, i što imaš tri odjevne kombinacije koje stalno vrtiš, ali bitnije mi je da su mi djeca sita.

I živiš zahvaljujući otkrivanju jeftinih robnih marki među kojima se nađu sjajni proizvodi.

Nekad ti se čini da nije moguće da si u nekom 'prošlom životu' pod najnormalnije svakih par mjeseci kupovala YSL pudere, Chanel parfeme i čizme za 1.000+ kuna, nekad te ubije u pojam, a nekad uopće to i ne primjećuješ... Onda te život pogodi nekim drugim nevoljama, recimo zdravstvene prirode, i dokle god imate krov nad glavom i djeca nisu gladna i žedna, misliš si kak ti je super.
Već dugo nisam pročitala ovako pozitivan post kao što je to tvoj. Nakon njega bilo što napisati na temu je teško.

Ne mogu reći da spajamo kraj s krajem, ali znam se uhvatiti u razmišljanju o budućnosti jer me u doglednoj čeka odlazak djeteta na faks izvan HR i pitam se kako preuzeti obavezu plaćanja školarine slijedećih 5 godina. Nije visoka, ali život studenta košta. I onda se smrznem kad se uhvatim kako razmišljam o sceni da nakon 2-3 godine stojim pred tim istim djetetom i objašnjavam joj da iz nekog razloga to više ne možemo plaćati. Nešto imamo sa strane, ali nedovoljno za mirno spavati u tom pogledu, uštedjeti više je nemoguće, a ne želim da samostalni život počinje studenskim kreditom.

I na kraju ispadne da svi strahujemo-neovisno o tome koliko imali jer je budućnost svima, zbog stanja u državi, krajnje nesigurna.