mim prvotno napisa
Već dugo nisam pročitala ovako pozitivan post kao što je to tvoj. Nakon njega bilo što napisati na temu je teško.
Ne mogu reći da spajamo kraj s krajem, ali znam se uhvatiti u razmišljanju o budućnosti jer me u doglednoj čeka odlazak djeteta na faks izvan HR i pitam se kako preuzeti obavezu plaćanja školarine slijedećih 5 godina. Nije visoka, ali život studenta košta. I onda se smrznem kad se uhvatim kako razmišljam o sceni da nakon 2-3 godine stojim pred tim istim djetetom i objašnjavam joj da iz nekog razloga to više ne možemo plaćati. Nešto imamo sa strane, ali nedovoljno za mirno spavati u tom pogledu, uštedjeti više je nemoguće, a ne želim da samostalni život počinje studenskim kreditom.
I na kraju ispadne da svi strahujemo-neovisno o tome koliko imali jer je budućnost svima, zbog stanja u državi, krajnje nesigurna.