Ali ima mašina koje prvo isperu suđe, izbace tu vodu i tek onda uzmu vodu za pranje i tabletu izbace iz kutijice pa ako staviš tabletu odmah ona će otići s tom prvom vodom.Cathy prvotno napisa
 |
|||
|
|
|||
Ali ima mašina koje prvo isperu suđe, izbace tu vodu i tek onda uzmu vodu za pranje i tabletu izbace iz kutijice pa ako staviš tabletu odmah ona će otići s tom prvom vodom.
Tako je.. zato ja svoju pustim da radi 10-15 min i onda otvorim i ubacim tabletu.. meni se pokvario taj sklop za tabletu pa moram tako..al pazim da mi se tom prvom vodom ne ode i tableta.
Moja prvo ispere sudje. Ali to je hladna voda i tableta se ne otopi provjereno.
X
Meni ovisi o prostoru. Mi imamo oko 35 kvadrata po glavi, a vecinom nismo kod kuce, a i nitko ne skace da dize prasinu. Kad nesto kuham onda otvorim sto puta balkonska vrata. Jasno je da obitelj s dvoje klinaca u 50 kvadrata ima drugaciju situaciju.
Mislim da je ok otvoriti sirom sve sto se moze pa zatvoriti sve, makar i svaki sat ako je mali prostor. A najgore je imati cijelo vrijeme otvoreno "na kant" i istovremeno grijati.
Mi smo se disciplinirali dok smo zivjeli u jako osvijestenom okruzenju, gdje se razbacivanje energije kroz grijanje i potrosnju struje i razbacivanje vodom smatralo jako nepristojnim.
Ovako živim većinu vremena posljednje četiri godine. Ove godine smo pet mjeseci živjeli od 2.500 kuna, najveći uspjeh su nam evo sad studeni i prosinac kad ćemo uspjeti 'natući' 7.000 svaki mjesec, no od siječnja smo na 4.750 opet. O otkazima, psihičkom stanju, samouvjerenju, jadu i očaju neću ni počinjati, no iz čisto financijskog aspekta - uopće ne znam što bih rekla. Imali smo i manje, imali smo i više. Prilagodiš se. Prvo platiš račune (sve se bojim razdoblja do cca. travnja-svibnja (ako mm ne nađe posao), nama na plin ode užasno puno, bez obzira koliko se ne grijali), a zatim sve ostalo. Shvatiš koliko ti toga ne treba. Shvatiš koliko bespotrebnih stvari si prije gomilao. O.K, ponekad ti je bed što si si posljednji odjevni predmet priuštila prije xy vremena, i što imaš tri odjevne kombinacije koje stalno vrtiš, ali bitnije mi je da su mi djeca sita.
I živiš zahvaljujući otkrivanju jeftinih robnih marki među kojima se nađu sjajni proizvodi.
Nekad ti se čini da nije moguće da si u nekom 'prošlom životu' pod najnormalnije svakih par mjeseci kupovala YSL pudere, Chanel parfeme i čizme za 1.000+ kuna, nekad te ubije u pojam, a nekad uopće to i ne primjećuješ... Onda te život pogodi nekim drugim nevoljama, recimo zdravstvene prirode, i dokle god imate krov nad glavom i djeca nisu gladna i žedna, misliš si kak ti je super.
Već dugo nisam pročitala ovako pozitivan post kao što je to tvoj. Nakon njega bilo što napisati na temu je teško.
Ne mogu reći da spajamo kraj s krajem, ali znam se uhvatiti u razmišljanju o budućnosti jer me u doglednoj čeka odlazak djeteta na faks izvan HR i pitam se kako preuzeti obavezu plaćanja školarine slijedećih 5 godina. Nije visoka, ali život studenta košta. I onda se smrznem kad se uhvatim kako razmišljam o sceni da nakon 2-3 godine stojim pred tim istim djetetom i objašnjavam joj da iz nekog razloga to više ne možemo plaćati. Nešto imamo sa strane, ali nedovoljno za mirno spavati u tom pogledu, uštedjeti više je nemoguće, a ne želim da samostalni život počinje studenskim kreditom.
I na kraju ispadne da svi strahujemo-neovisno o tome koliko imali jer je budućnost svima, zbog stanja u državi, krajnje nesigurna.
Ja sam post od ripcord pročitala oko 4 ujutro nakon dva sata nespavanja... i bacio me u bed.
Je, pozitivan je, malo nam treba... većina potreba koje imamo su ionako nametnute... ali beskrajno tužno da mora(mo) tako živjeti... Zadnja rečenica me dotukla...
Veliki, najveći potpis.
Znam kako je to jer sam sve prošla i Chanel i žuljanje istih deset kuna tri dana u džepu samo da ih ne potrošim bezveze jer će mi sutra falit za hranu.
I stvarno ništa nije važno, ni važnije od zdravlja naše djece i nas samih.
A novce ćemo zaraditi. Prije ili kasnije.
mim, zato smo suprug i ja počeli štedjeti ko Ameri, čim se mala rodila.
Onu lovu koju je dobila pod glavu pa dalje smo svu uplaćivali u stambenu štednju i uvijek još nešto dodali.
Nekad manje, nekad više i sad nakon 14 godina se već skupila solidna svotica, a nastavljamo dalje.
I to će joj biti za faks, ako poželi otići van studirati...
i mene je taj post uzdrmao. ma malo je reći, suze u očima (ripcord, oprosti, nije neposredno zbog tebe), koliko je obitelji u takvoj situaciji, a koliko njih i još u goroj? pa što tu ima pozitivno, da se prilagode i guraju dalje, to da, ali to je snaga pojedinca i obitelji. svi mi znamo da je zdravlje najvažnije, da su odjeća i kozmetika i niz drugih stvari nešto sporedno, preživjet ćemo, ali da takav život iz godine u godinu baš ima neki pozitivan predznak, teško. ne znam, mene hvata tuga i ljutnja i bijes. golo preživljavanje, u strahu i bez nade u neko skoro poboljšanje, pa to i najjače mora vremenom slomiti. malo je onih koji nisu nikad u životu imali neki loš period, i mi smo prije 12 godina imali u planu odseliti preko bare, srećom pa nismo i stvari su se jako dobro nakon toga posložile. 2-3 mjeseca smo živjeli od 1.600 kn mog porodiljnog, ali eto, MM je brzo promijenio posao i iz ove perspektive je super da je radio tamo gdje je tada radilo, iako je taj poslodavac bio pred stečajem, činjenica je da su oni koji su ga napuštali bili vrlo traženi i bila su mu otvorena vrata. neki dan čitam neke statistike za prošlu godinu i vidim da oboje spadamo po prihodima u nekih samo 4,8 %. pa to je stvarno grozno, užas živi od stanja u državi...
Nikad ne znaš što ti život nosi,posebno u današnje vrijeme.
Pred malo više od 13 godina mm i ja,tek vjenčani mladi par došli smo u Zg iz voljene Slavonije u potrazi za boljim životom.Mladi i nadobudni nismo željeli ovisiti o nikome,puni želje da ostvarimo svoje snove,uspijemo ostaviti nešto svojoj djeci.
Zaposlili se,digli kredit,kupili zemlju.Iako podstanari uspijevali smo staviti i nešto sa strane,od toga platit enormno skupu građevinsku i osnovne priključke.U međuvremenu se borimo i s mojom neplodnošću i nakon 6 godina ostajem trudna.Našoj sreći nema kraja,sve ide po planu.
Otplatili zemlju,dižemo stanbeni u nesretnim Švicarcima i idemo dalje.
Ja cijelo vrijeme na minimalcu,mm solidno zarađuje i počinjemo s gradnjom našeg doma.
Godine prolaze,selimo u našu kuću (osposobili smo prizemlje za život),dolazi nam i drugo dijete,oboje radimo(ja sam u međuvrenu dobila posao u bolnici) ipolako uređujemo kat.Nešto malo stavljamo i sa strane za crne dane,sve u svemu lijepo živimo,čak i studiram vanredno ono što sam oduvijek htjela.
S proljećem 2013.počinje se urušavati naša idila.Prvo svekar ostaje nepokretan,plaćamo trećinu cijene doma i više ništa ne uspijevamo uštediti.Mm-u plaća kasni nekoliko mjeseci,firma odlazi u stečaj a on završava na burzi,prvi put u životu.
Ušteđevina se polako topi poput snjega u proljeće a mm polako tone prema depresiji jer posla nema ni za lijeka.Svađamo se često,čak i razvod stoji kao neka opcija.
Sad shvaćam što su mislili kad su mi pričali da će doći vrijeme da ću krpit čarape i gaće,jer doista sam to i radila.
Preživljavamo s manje od 1500kn kad platim režije,čak niti grijanje ne palim nego se grijemo na peć na drva.
Moje prosvjetljenje je došlo onog trena kad nam je prijatelj obolio od karcinoma gušterače i "otišao" za 3 mjeseca.
Nema novaca niti bogatsva koje mi mogu nadomjestiti ovo što imamo.U srednjim godinama,zdravi,volimo se,djeca su nam zdrava.
Mm je našao posao pred par mjeseci,doduše 350 km daleko ali pregurat ćemo.Dolazi vikendom i tek sada shvaćamo koliko smo zdravo za gotovo uzimali sve one godine dok nam je išlo dobro.
Treba se uvijek držati zajedni.I nadati se.Jer nada i ljubav je ono što je nas tjeralo dalje.I uspjeli smo.
naravno, ljubav i nada da će biti bolje tjeraju ljude dalje. i sve se nekako preživi (osim bolesti kojoj nema lijeka). ali, eto, i sama kažeš u proljeće 2013. vam kreće nizbrdo, dakle neki grozan period trajao je nekoliko mjeseci (i već je utjecao i na vaše odnose i na psihu tm...). kada takvo stanje traje nekoliko godina i postaje sve gore i gore, normalno je i da se poremete odnosi i zdravlje...stvarno me ne čudi da ljudi bježe u inozemstvo, ali netko mora i ostati. kakav je ovo strašan period, ekonomski i demografski...pod hitno nam treba neka kolektivna nada, naznaka da je ovome kraj i da stvari kreću na bolje.
jel da zovemo grčića da ovdje napiše koju
sta bi napisao da pisemo projekte
Sjetih se one Morrisonove "We could plan a murder or start a religion"...
Sori... nije moj dan.
Niti moj.Sjetih se one Morrisonove "We could plan a murder or start a religion"...
Sori... nije moj dan.
Sutra mi mala ide na 1.školski izlet a nema ju tko otpratit.
Majke mi plakala bi od muke.
jel da zovemo grčića da ovdje napiše koju
a nekad i malo humora pomogne, ne znam što mi danas, valjda vrijeme i PMS...
Jelena hvala na info
inače je meni 32 kratko
a nisam baš div
34 mi je mjera
i isto ne volim prepravljati ono što kupim
pgotovo za ne neku siću..
bodozaboravit će ona to čim sjedne u bus
ja na ovu temu imam svašta za reći
i ništa
što više mislim, manje znam
bilo je trenutaka u životu kad sam imala očajno malo, nedostattno za osnovno
pa se preživjelo, štojaznam, nije da imam neke traume
rat, blblbla, sretan si da je živa glava
o drugom ni ne misliš
s druge strane, mora s ečovjek zapitati kakav život vodi
što je sve nedostižan san
zašto je nešto što je u uređenim društvima samorazumljivo, meni koja radim, koja sam se trudila
i trudim se i dan dana, koja sam učuila, bila marljiva, meni to isto nedostižno?!
samo kad na putovanaj pomislim, ma strašno me to rastužuje i ljuti.
s treće strane, kad pomislim na neku žešću nevolju, sve ovo moje mi je idila...
i tako s estalno vrtim u krug
i vjerujem da ću jednom imati prilike za mnoge stvari
a do tada, do tada živim u svom mikrokozmosu i podsjećam se neprestano da treba biti skroman
i uživati u onome u čemu možeš..
tipfeleri, sorry
Mislim da je vec super sto si zabrinuta sto ju nema tko otpratiti. Moras joj puno puta ponoviti da ti je žao što se tako poklopilo. (To su moje tihe patnje).
Baš ste napisale par dirljivih postova.
Ne znam uopce kakav stav da zauzmem oko toga treba li naprosto smanjiti ocekivanja i na taj nacin postati sretnijim. Grozna mi je cinjenica da svaki politicar zna da se ulaganje u smanjivanje ocekivanja osmerostruko vise isplati od ulaganja u bolji standard. S jedne strane nema ti druge nego smanjiti ocekivanja, a s druge strane znas da time hranis njihovu brutalnu teoriju.
Posljednje uređivanje od Jelena : 03.12.2014. at 23:59
I mene su dirnuli postovi ovdje. I podsjetili na neke naše dane. Ali uglavnom se to naše nezadovoljstvo vrti oko materijalnih stvari, posjedovanja, imanja, a to su samo obične stvari, komad pamuka, plastike, lima, cigle. Pojednostavljeno, u stvari sve skupa bezvrijedno, obične stvari.
A i mjera uspješnosti i kvalitete čovjeka se opet mjeri tim istim stvarima i kućnim budžetom, materijalnim postignućima uglavnom. Imaš znači vrijediš više na svim poljima. Nema veze s vezom, ali čitavo je društvo tako koncipirano.
Netko je spomenuo mikrokozmos, i to je baš to, stvoriš svoj mirkoporostor i urediš ga po svojim vlastitim kriterijima i boli te džon za sve ono izvan njega.
Mene osobno nervira što mi budžet nije dovoljan da kupujem hranu bez razmišljanja o tome koliko košta.
Stvari ću nekako preboljeti, nema za nove hlače-nema veze, cipele nosim po par godina, djecu oblačim putem solidarne razmjene robe u krugu prijatelja, račune još uvijek uspijem plaćati.
Znači, srezano je sve što se moglo srezati, izliječili smo se od šopingholije, kupim kad stvarno treba.
Ali kad kupujem hranu pa razmišljam: da li je ovo preskupo... To me ubija.
X!
Oooo daaaa...
pa da. kad nemaš novaca, non stop samo o novcu razmišljaš. a to nije kvalitetan život. umjesto šetnje šumom, moraš ići u šetnju centrima da u jednom kupiš putar, u drugom paštu, a u trećem rižu na akciji. hebeš to.
Uf... ja ipak ne tako.
Postoje namirnice na čijoj kvaliteti ne pristajem na kompromis. Radije se nekih nepotrebnih odričem. Uvijek ću platiti 30-40 kn kilo domaćeg graha, slanutka, leće... a ne kupiti kekse ili sladoled... Nema više maslina s bedemima u ulju, nema više sira u ulju i sl. delicija koje su mile pod normalno u frižideru... bez toga se može... ali ne pristajem kupovati kineski grah za 10 kn.
(Možda je ovo bahata izjava... možda ću za 6 mjeseci biti sretna ako budem i za taj grah imala...)
Hebeš državu.
Pa to kažem.Uf... ja ipak ne tako.
Postoje namirnice na čijoj kvaliteti ne pristajem na kompromis. Radije se nekih nepotrebnih odričem. Uvijek ću platiti 30-40 kn kilo domaćeg graha, slanutka, leće... a ne kupiti kekse ili sladoled... Nema više maslina s bedemima u ulju, nema više sira u ulju i sl. delicija koje su mile pod normalno u frižideru... bez toga se može... ali ne pristajem kupovati kineski grah za 10 kn.
(Možda je ovo bahata izjava... možda ću za 6 mjeseci biti sretna ako budem i za taj grah imala...)
Hebeš državu.
Ne znam čega više nepotrebnog da se odreknem...
Ostaje mi jedino štediti na hrani, a to ne želim. To mi je stvarno pokazatelj vrlo lošeg standarda.
Ne kažem da se ne može i tu prišparati ako stisne huda sila, ali kad to traje već duuuugo, ubije me.
Ja više ne gledam tako na to.
To mi je pokazatelj ustvari samo kako nas deru na osnovama. I ja to više ne dam. Naprosto ne dam.
Evo za primjer jedna usporedba. Podravkina tuba koncentriranog paradajza, 190 grama, Diona, cijena 11,99 kn. Talijanska tuba (ne sjećam se proizvođača, mogu pogledati navečer), 200 grama, pakiranje luksuznije, dolazi čak u kartonskom omotu (to napominjem čisto jer Podravkina to nema, i izgleda puno jadnije od ove), Diona, cijena 6,99 kn.
Ono, pa ne dam ti za Podravkinu, manju, tubu, skoro duplo više. To meni nije loš standard, to mi je za ne dat se pljačkat.
Ne moram napominjati da je talijanski iste kvalitete kao Podravkin.
Ako ne i kvalitetniji
Onaj novi kajmak... Diona 24-25 kn, Spar 16.
Da... pljačka. Zato i volim kupovati direktno kod proizvođača.
Ljudi moji ja pregledam sve tjedne kataloge obližnjih dućana i napravim popis za svaki.
Pa MM ide okolo i kupuje po popisu što je na akciji.
kad kažem štedjeti na hrani ne mislim pri tome na razlike u cijenama od centra do centra.
Mislim na to da jedemo krumpirušu umjesto bureka i štrudle sa sirom (jer je krumpir vs. meso/sir jeftiniji), da voćne jogurte i sve ostale čašice nisam kupila odavno, da jedemo sir koji se može kupiti za 40 kn/kg ostale samo gledam.
Meni je super u običan jogurt staviti žličicu pekmeza od marelice, bolje od voćnog jogurta.
Vidiš, dobra ideja! Moje nisu ljubitelji voća u jogurtu (možda ponekad banana prođe), a u dućanu uvijek čeznutljivo gledaju u voćne jogurte (koje ne kupujem jer im je sastav očajan). Imamo puno domaćeg pekmeza pa ću im ponuditi.
Ja sam za posao kupovala nesto. Trazila sam za istu stvar ponudu kod nas i u Ženevi. Naš trgovac ima tocno 15x višu cijenu. Još su mi ovi iz Ženeve poslali preko Slovenaca uzorke da probam prije nego narucim vecu kolicinu.
Za istu stvar i istu kolicinu bih kod nas platila 150 €, a vani dobijem za 10 €. Kakve su to marže!? Najgluplje mi je sto je kod nekih projekata bilo dirigirano da ako uvozis moras dokazati da kod nas nema. Ovdje to nije slucaj.
x do neba
moja djeca tatu nisu vidjela 5 tjedana. znam da ima puno takvih slučajeva, ali ja se nisam svjesno udala za mornara ili ne znam, vojnika. na ovo nas je sila natjerala, i to je pretužno.
mene doslovce sokirala razlika u cijeni u tabletama za perilicu za sude. Dm Somat gel kapsule 50 komada 60 kn( nisam sigurna u lipu za cijenu) Konzum ista stvar 20 kom 72 kn?!?!?! jos imam sliku u mobu jer sam skoro na dupe opala!
Ne razumijem kako je to moguce?
Kad već imaš domaćeg džema napravi s njim. Kod nas se uvriježila home made varijanta: u domaći kefir stavim onaj "saft" od Alnature od manga ili jabuka. Velika boca toga košta oko 14 kn, a dovoljna je za jako puno voćnih jogurta. Nije tako slatko kao s džemom, a i više je voća. Na domaćem kefiru uštedimo puno jer ga ja pijem na hektolitre (mm i mala manje), a potrebno je samo mlijeko.
Vidim i sama da je moguće više uštedjeti jer mi se ponašanje u kupovini jako razlikuje netom nakon plaće i prije same plaće. I vidim da netom nakon plaće kupujem ono što voli nepce (a moje voli fine stvari). Zato sam uvela odmah nakon plaće praksu da stavim dio novca na stranu: jedan dio maloj na štednju, drugi dio pod ključ. Doslovno. I nastojim ga dirati samo u hudoj sili. Nije puno, ali uštedi se.
Tanči, i mi imamo stambenu štednju za dijete, ali nismo uplaćivali od samog rođenja pa je sad to dosta samo za školarinu za 5 godina, ali ne i za studenski život. Jedno bez drugog ne ide. Uzdam se u stipendiju (barem na nekoj višoj godini), ali u tom fahu stipendije se ne dijele samo tako pa sam pomalo zabrinuta. Kako god bilo-malu čeka studenski posao da si pokrpa rupe i zaradi malo veći džeparac.
da, to je ko vitalis pahuljice koje svugdje koštaju 23 kn za 350g, a u mulleru 23 kn 600g.
e ovo nisam znala. ista vrsta?
inače sam vitalis počela kupovati kad je bio 11 kuna, a prestala kad je prešao 21 kunu. sad kupim samo ako ga spuste na akciji.
ista identična vrsta. ili one klasične s čokoladom ili one s tamnom čokoladom. da ti mozak eksplodira. ja sam sigurna mjesecima kupovala, a da uopće tog nisam bila svjesna.
I još te vitalis u mulleru budu tu i tamo na akciji po 18-19kn
Koja pasta za zube dostojno mijenja Sensodyne, a ima nizu cijenu?
Ma, uvjerili su nas da danas više nije dovoljno da nam želuci budu puni, i guzica pobrisana, pa nas onda frustrira ako moramo kupovati hranu na akcijama i ako si ne možemo priušititi wc papir sa mirisom lavande. Mene najviše frustrira to, što nas nemilice uvjeavaju da nas to mora frustrirati.
ovo ti je i odličan brzinski (i jeftin) desert kad dolaze gosti, pogotovo ljeti
uzmeš kanticu svježeg jogurta i malo ga procijediš kroz gazu da bude kremastiji
staviš u zdjelice, preko domaći pekmez, milina jedna
Moram priznati da postoji jedan veliki meduprostor izmedu sumanutog konzumerizma i ugodnog života suvremenog standarda.
Činjenica jest, da se je u zapadnim zemljama standard nakon drugog svjetskog rata upetorostručio u svakom pogledu, te da je ono što je nama danas normalno, generaciji naših roditelja bio čisti luksuz, a generaciji baka i dida uopće nezamisliva kvaliteta života.
No, pošto smo mi odrasli u dobrom standardu, logično je da nas njegovo smanjivanje nimalo ne veseli.
Žive ljudi na ovom svijetu svakojako, eto pogledajmo i Afriku i Bangladeš i one milijune beskućnika u Indiji. Rađaju se, žive i umiru. Može se i tako. Uvijek se nekako može.
I naravno kad ne ide drugačije, čovjek se prilagoditi i pokušava pronaći nešto pozitivno u situaciji dok je ne uspije promjeniti.
No globalno gledajući ne vidim ništa ni sjajno, ni romantično u tome da moraš brojevi svaku lipu i obilaziti 10 dućana da bi kupio cjenovno najpovoljniji kruh.
I da, proizvodi i hrane i svega ostaloga se razlikuju po kvaliteti. I ne vidim ništa konzumersko u tome da hoćeš bolju/ najbolju kvalitetu. Ako ne može, ne može.
Ali željeti je nije ni loše, ni nepotrebno.
I još samo da dodam, kada bi se konzumiranje mnogih stvari, uključujući i one "prilično nepotrebne"jako, jako smanjilo ili nestalo, pola stanovništva bi postalo nezaposleno.
I pola foruma isto tako.
Da li nam djeca trebaju ići u muzičke škole, ako neće studirati? Sport, ples, jezici, sve je to i luksuzno i nepotrebno, zar ne? Zašto bi kupovao knjige? I one su puno iznad punog želudca i pobrisane guze, zar ne? A ne daj bože još plaćati i karte za koncerte i kazalište.
Osim toga i te prepuna police svega i svačega su isto čista dekadencija. U SSR-u i DDR-u je bio jedan jogurt i jedna pašteta na polici. Dosta da zeludac bude pun. No nekako to ljude nije baš oduševljavalo.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom