Baš čitam cijelu temu, super je, potakla me na razmišljanje. I sjetila sam se dana dok sam bila klinka, čekanja u redovima za crni kruh (mama je čekala, ja sam bila dijete i sve mi je bilo super, ali sad kužim kako joj je bilo), kupovanja na nekakve bonove, pa ono još prije vožnja par-nepar registracija određene dane, pa malo kasnije, kad sam studirala, znala sam otići u Zagreb i natrag par dana s 10 kuna u novčaniku (stopirala, ništa nisam jela), završila faks i pohvaljena među najboljim studentima, sad radim, imam ok plaću, mm je privatnik (tu nekad ima i previše, a nekad mjesecima ništa, još ja moram dodati). Ali, kad to sve sada gledam, nije nam baš tako loše, i mnogima oko mene, svi kukaju kako je prije bilo bolje, ali ja se pitam jesu li zaboravili te dane, ili smo mi drugačije živjeli (moji roditelji, mislim).

Moram priznati da ni mm ni ja nismo ljudi od tablica, od praćenja akcija, kupovanja unaprijed i planiranja, jako smo impulzivni. Imali smo u proteklih 13 godina dana s hrpom novaca, dana bez kune, s hrpom dugova, s minusima i kreditima, bez minusa, s hrpom kartica, bez kartica, ono baš svega i svakakvih financijskih turbulencija, ali u cijeloj priči mi je najbitnije da niti u jednom trenu ni ja ni on nismo krivili onog drugog i da naša ljubav nije imala veze s lovom. To me nekako drži da ćemo uvijek naći izlaz.
Ja se malo više trudim oko štednje i planiranja za stare dane, on malo manje. Nekako imam osjećaj da se vozimo u brzom vlaku bez kočnica i nadamo se da nećemo naletiti na veliku nizbrdicu