evo ja ga nemam a zeljela bi ga si. lijep mi je, eto sta sad.
no ovdje ne govorimo o zeljama, zelim ja i na put oko svijeta, pa ne idem. vec o tome da u HR sve manje ljudi ima za podmiriti osnovne zivotne potrebe.
da stednja kojom su nam svima puna usta, zapravo nije stednja za bolje sutra, vec za prezivi do sljedeceg mjeseca.
i da nam je svima vec puna kapa svega.
a o kapitalizmu, cak i ovom ovdje u nastajanju, vecina zna vec dosta i osjeti ga na svojoj kozi. ne postoje ni kod nas vise liste za stanove u firmi, sindikalno odmaraliste.
ovdje su ljudi jako dobro spoznali sta je to danas imas posao, sutra nemas. ali probelm je da kad ga i izgubis i da promijenis mjesto stanovanja unutar HR tesko da ces naci posao, osim mozda ako to seljenje nije iz provincije u Zagreb.
pa ne moze cijela HR biti i raditi u Zagrebu.
i zato ljudi razmisljaju o odlasku, i to takvom kakav je napravila tvoja obitelj, da moze ako zeli i imati taj iphone, ili pak djete voditi na jahanje ako zeli.
no sad smo se vec jako odmaknuli od teme. kako se prilagoditi na postojece uvjete a jos uvijek imati nazovimo to pristojan zivot.