moj j je imao negdje 17 mjeseci, ujutro se probudio i okrenuo glavu od cice. za par sati mu opet ponudim, on opet okrene glavu. nije više htio i gotovo, tko zna što mu bi. za njega je to valjda bilo bezbolno, za mene nekako nije
al on nije nikad bio cico ovisnik poput sestre mu.
a s njom je isto prošlo gotovo bezbolno, iako, koliko je tu cicu voljela, užasno me bilo strah.
imala je dvije i pol godine, ja sam dobila klavocin koji je kompatibilan s dojenjem, al sam odlučila prestati. još me i zub bolio i dosta mi je više bilo. i rekla sam joj da mama pije lijek, da je cica bubana i nema više cice.
i to je bilo to
nikad više nije tražila cicu, a da je recimo plakala, nema šanse da bih ostala dosljedna.
jedini problem je bio s uspavljivanjem.
s cicom je to trajalo cijelih 5 minuta, a sad - majko moja, tjedan-dva joj je trebalo sigurno dva sata da se uspava. al nije tražila cicu. nego ponavljala "mama dagaj mama pevaj". i tako 2 sata. a ja pjevala i dragala