 |
|||
Flashcards i metoda Glenna Domana
Drage mame i tate, zanima me da li ste upoznati s metodom ranog učenja čitanja te općenito ranog razvoja dječje inteligencije upotrebom flashcardsa? Ja sam mama trojice dječaka, i nažalost, tek sad sam čula za postojanje ove metode.
Namjeravam je isprobati na najmladjem bebaču, kojem je sad 15 mjeseci
Iskustva moooolim, ako netko ima!
ja sam to radila,bar mislim da je to to,neke crno bijele slike ugl geometrijskih prikaza..isprintala sam ih sa web site-a brilliant babies,tako nesto....
cini mi se da je pisalo da se polako 10ak sec drzi kartica iznad ociju djeteta....pa onda druga i sve tako dok god dijete suradjiva,bez ikakvog forsiranja...
moja je sjecam se bas piljila u te crte,kocke...iznenadilo me koliko ju zanima...uvijek sam mislila da mora bit sto sarenije (jer tako su uostalom i sve igracke napravljene)
ali ja sam to radila sa njenih cca 3-4mj,tada sam pocela..pa dok nije propuzala..i sta sam postigla time ( i jesam li ista),pojma nemam....tesko je to mjerljivo....nego eto,ti se osjecas dobro jer mislis da radis nesto korisno..LOL...
evo nasla,ja sam ovo koristila: http://www.brillkids.com/free-downlo...tion-cards.php
A zašto si prekinula kad je propuzala? Možda si trebala nastaviti. Ja sam mislila na one kartice sa riječima, sa crvenim slovima. Da li si to probavala?
Ne znam konkretno za metodu Glenna Domana, ali po ovome što sam letimično vidjela, to je slično svojedobno vrlo popularnoj seriji slikovnica i crtića pod naslovom "Baby Einstein".
Dok je moj sin bio u dobi oko 1-2 godine, nabavila sam nešto tih slikovnica, zgodne su, šarene su, vjerojatno i stimulativne, ali - iskreno - ništa specijalno čega nema i u drugim slikovnicama.
Kasnije sam čula da postoji i drugačije razmišljanje, naime, knjiga pod naslovom "Einstein never used flashcards"
Ono što sam ja kod svojeg definitivno primijetila, u toj dobi (do 2 godine) im više znače slikovnice s fotografijama ili realističnim slikama, a na umjetničke ilustracije uopće nije trzao. Koliko kartice ili bilo kakva druga pomagala mogu pomoći kod učenja čitanja, također mi je malo upitno u tako ranoj dobi.
sori na tipfelerima mob i umor
Mi smo prerasli ovu skupinu ali...
Dora laptop ima super igre i moj je sa 3ipo god naucio cijelu abecedu.prepoznaje slova i brojeve.i od nedavno cita tiskana slova.sam je naucio.nismo ga forsirali.
A inace je dijete koje kasni u govoru.
ma sve se može ako si opsesivan lol
vidjela sam bebu od par mjeseci na youtubeu kako govori I love you- strahota, uopće ne želim znati kojom metodom su to izveli
mi volimo babyeinstein slikovnice, nemam pojma zašto, uzme prije tu ili onu sa slikama životinja pojedinačno nego hellokity i te neke disney i sl. vjerojatno su preglednije i manje nađinđane
ja vjerujem u poticaj življenjem s djetetom.Pratiš njegov pogled i interes pa ne tepaš nego jasno i kratko pokažeš sat i kažeš sat i tako polako u skladu s dobi se svr nadograđuje svojim ritmom. netko prije priča, netko čita, netko hoda, netkoostavi pelenu to je tako individualno da se od tih kartica ježim
ok, akoje dijete samood sebeludo za slovima ili čim većkupit ću mu te kartice, ali halo, pa to je sve oko nas
moja je te jadne grafičke uzorke proučavala na kalendaru, torbi, stolnjaku itd kad je imala 2,3 mjeseca samo je tražila crno bijele pruge, krugove, kvadrate po majicama i gdje god hahaha baš je bila slatka pustili smo jojda uživa u tome
sad je fora svijetlo gasi, pali, sijene, lampe, svjetiljke led , baterijske, danas smo u gostima vdjeli onaj viseći kristalni luster uuuu
i pričamo o tome udovoljavamo znatiželji kao glad ili žeđi mislim da dok su tako mali ne treba ništa dodatno
začas će imati 7, 8 godina pa će trebati itekao držati korak s interesima, nabavljati knjige ili sportsku opremu ili instrument ili te neke robote šo već
uživaj dok su golub i smetlarski kamion vauuuu
ma naravno, nije to problem, ali s godinu dana ili 6 mjeseci ima toliko važnijih i ljepših stvari za učiti
Ne znam za te babyeinstein slikovnice, ali ću ih probati pronaći. Zasada svaka dva dana hodočastimo u knjižnicu, jer je lud za knjigicama i slikovnicama. Znam, reći će neko, luda mama, ali fakat, dvoje starije djece definitivno nije pokazivalo toliki interes za knjigama. Više su bili aktualni legači, ili ne znam, stariji sin je s dvije godine obožavao neka dječja shoping kolica, koja je navlačio amo tamo po kući non stop.
Naručila sam knjigu od G.Domana o ranom učenju djece, pa javim kad je proučim...Sad čekam pošiljku da mi stigne.
Upoznata sam. Mi radimo po toj metodi cca mjesec dana. Preporučam pročitati knjigu, posložiti si malo kockice i vidjeti kako bi vam se to uklopilo u dnevni raspored pa probati. Naša cura za sad jako lijepo reagira na riječi.Marilina prvotno napisa
Nisam vidjela Baby E. slikovnice, no metoda učenja čitanja po G. D. metodi baš i nema puno veze sa šarenim i zgodnim
G.D. se nikako ne bi složio da, dok su tako mali, ne treba ništa dodatno
Koja je svrha učenja čitanja djeteta od godinu i pol?
Progooglati metodu Glenna Domana, vjerujem da se na internetu može naći dosta informacija o tome pa sigurno ima i o svrsi.
Posljednje uređivanje od phiphy : 08.12.2014. at 13:59
Misliš, npr., nešto kao ova stranica? Ali ovdje piše da je izvorna Domanova ideja bila rehabilitacija djece koja su pretrpjela neko oštećenje mozga, a tek kasnije ju je proširio na zdravu djecu.
Nisu takve ideje rijetkost, prije par godina sam čitala i ovu knjigu. U prvi mah se čini fascinantno, ali kasnije se nameće pitanje čemu sve to.
Jedno je stimulacija djeteta od rane dobi, zajedničko igranje, čitanje slikovnica, itd., a ciljano učenje čitanja je nešto drugo. Iskreno, ne vidim potrebu poduke čitanja u djeteta dobi od godinu-dvije, osim ako dijete nije fantastični lumen koji sam od sebe traži takve sadržaje. A ni tada, sposobnost prepoznavanja slova i riječi ne znači da će dijete zaista samostalno i čitati, ako nije spremno na tu vrstu intelektualnog napora. Više im znači da im roditelji čitaju.
Mislim da za sustavno podučavanje ima vremena, a u toj dobi važnija im je zajednička igra s roditeljima, kao i to da roditelji prate djetetove interese.
Da, tako je.
Nisam čitala pa ne mogu komentirati čemu sve to iz te knjige.
Sve je stvar perspektive. I na poduku čitanja možeš gledati kao na vrstu stimulacije jer to i JEST vrsta stimulacije. I, kako će dijete tražiti takve sadržaje ako ga istima nisi izložila? Pokažeš mu slikovnicu, svidi mu se, traži je. Pokažeš mu igračku, svidi mu se, traži je. Jesi li mu pokazala riječi? Nisi? Ne bi ni slikovnicu tražio da je nikad u životu nije vidio.
G. D. se vjerojatno u grobu okreće na ovo(ja mislim da sam pročitala da je umro).
G. D. ne misli tako
Posljednje uređivanje od phiphy : 08.12.2014. at 15:18
Postoji velika razlika između izlaganja djeteta različitim sadržajima i sustavnom podučavanju. Govorim i iz vlastitog iskustva. I ja sam svojem djetetu kupovala Baby Einstein slikovnice koje kakti potiču intelektualni razvoj djeteta
Ako dijete raste okruženo igračkama, knjigama, različitim stimulansima, ako se roditelji njime bave, idu u šetnju, puno razgovaraju - dijete će neke interese sigurno razviti. Pa i za čitanje i slikovnice (još nisam čula da postoji dijete koje ne voli da mu se čita). Ali to nije ciljana poduka u smislu: idemo sad učiti čitati. Doduše, sve to jako ovisi i o karakteru djeteta - moj je bio takav da pamti sve što čuje i jako brzo shvaća, ali od sustavne poduke je bježao kao vrag od tamjana, i to sve do škole (školski sustav je prihvatio jer je sa 7 godina bio dovoljno zreo za njega). Ni dan-danas ne želi da mu ja nešto objašnjavam. A čitati je naučio s 3,5 godine, ali sam
Svejedno, ako i roditelj i dijete u poduci čitanja vide zabavu, i ako to nije opterećujuće ni za koga od njih, nemam ništa protiv (bolje i to, nego dijete pred televizorom). Zanimalo bi me, ipak, po čemu djeca koja nauče čitati u dobi od, recimo, 2 godine, profitiraju pred onima koji su tu vještinu savladali u predškolskoj dobi? Čitaju li ta djeca zaista više od ostalih, ima li netko saznanja o tome?
Koga interesira, toplo preporučam pročitati knjigu. Za citiranje odlomaka kako bih pojasnila bit i smisao metode nemam vremena, a ulaziti u neka prepričavanja nemam namjeru, kao ni raspravljati da li je metoda dobra ili ne. Očito, obzirom da je prakticiram sa svojim djetetom, smatram da je u redu. O metodi sam čula nedavno i slučajno, zainteresirala se, informirala i odlučila probati. O tome ne pričam svojoj bližoj i dalnjoj okolini jer očekujem da me se čudno gleda i komentira u stilu da i pudle reagiraju na pisanu naredbu. Priznajem, i moja reakcija pred 3 mjeseca bi bila ista (da mi netko kaže da dijete od godinu dana uči čitati), ali ja je se ne bi usudila izgovoriti prije nego proučim o čemu se tu zapravo radi.
Osim što se ne slažem s inzistiranjem na izrazu 'poduka' jer ima negativnu konotaciju (i o tome G. D. piše - da je školski sustav od učenja napravio bauk), slažem se s tanjom_b da ukoliko dijete i roditelj u tome vide zabavu, go for it. BTW, G. D. i inzistira na tome - da i djetetu i roditelju to bude zabavno. G. D. tvrdi da djeca koja ranije nauče čitati to čine s većom lakoćom. Apsolutno je protiv učenja slova jer su djetetu apstraktni i ništa mu ne znače.
Posljednje uređivanje od phiphy : 08.12.2014. at 22:38
Ne razumem zašto bi detetu slova bila apstraktnija od bilo čega drugog, geometrijskih oblika, recimo? Ili čak i puža, leptira, rode, traktora...ako je gradsko dete u pitanu, mogu proći meseci dok uživo vidi nešto od ovih vrlo konkretnih pojmova.
Slova su zapis glasa, a glas je zvuk koji zdravo dete nužno čuje po nekoliko hiljada puta na dan. Svaki glas ima tačno jedno slovo u našem fonetskom pismu, i ništa nije prostije od toga.
Slažem se da je bitno da se dete i roditelj zabavljaju, ali i dalje mi učenje bebe čitanju ima paralelu sa učenjem bebe hodanju tako što se drži za rukice-tj. ne vidim mu korist, a vidim potencijalnu štetu, kako sam u prethodnom postu već napisala.
Prvo, dete uči da prepoznaje CELE REČI, a reči u našem jeziku su veoma promenjive-padeži, rod, broj, itd., tako da dete zapravo uči da čita na logički puuuno teži i okolišniji način (jer beba prepozna reč BEBA, ali kako će prepoznati reči BEBE; BEBIN; BEBOM?). Znači da ona mora memorisati SVAKI OBLIK neke reči kao poseban pojam, a to je strašno usložnjavanje učenja, umesto pojednostavljanje.
Drugo, ne možeš reč istinski pročitati dokle god ne znaš značenje reči-a beba od godinu dana ima pred sobom još godine učenja značenja pojedinih reči. Učenje čitanja reči uporedo sa učenjem ZNAČENJA napisane reči meni izgleda kao pravljenje dvostrukog posla u isto vreme, i time samo kao usporavanje i otežavanje učenja i razumevanja.
Ja sam iznela dve kratke, ali po mom mišljenju značajne primedbe na račun metode o kojoj govorimo.
Knjigu nisam čitala, i jasno mi je da se metoda ne može sažeti u nekoliko pasusa, ali verujem da bi se kontraargumenti na moje zamerke, ako postoje, dali svesti u neko sažeto objašnjenje prikladno za forum? Ako se ima volje, naravno.
Osim toga, nejasan mi je ovaj argument da se čita sa manjom ili većom lakoćom-pa osoba ili zna da čita ili ne zna, nema tu neke sredine? Ako osoba zna sva slova, ali ne razumeva pročitano, onda tu postoji neki problem, ili u opštoj kogniciji, obrazovanju, ili nešto specifično tipa disleksije. A brzina čitanja, koliko ja znam, zavisi samo i isključivo od vežbanja, koje, opet, naravno, zavisi od motivacije. Ne znam zašto bi tu postojala veza sa uzrastom deteta, niti na primerima iz života koje znam mogu da potvrdim tu tezu (niti sam je igde do sada pročitala...)
Ovo je kontradikcija - pa i čitanje je apstraktan proces, i to vrlo složen, koji uključuje aktivaciju više različitih dijelova mozga.
Ali da ne lupetam napamet. U ruci mi je knjiga neuroznanstvenika Stanislasa Dehaena, Čitanje u mozgu.
Da ne šarafim po detaljima, autor tvrdi da rezultati suvremene kognitivne psihologije govore izričito protiv globalnog ili cjelojezičnog učenja čitanja. Naime, mozak ispisanu riječ ne prepoznaje prepoznavanjem njezina obrisa, nego raščlanjivanjem na slova i grafeme, a mehanizam čitanja je posljedica automatiziranosti cijelog procesa. Nadalje, autor spominje da sposobnost čitanja leži u sposobnosti dekodiranja novih riječi, a ne prepoznavanja obrisa cjelovitih, prethodno naučenih i zapamćenih riječi.
Nisam u detalje upoznata s Domanovom metodom, ono koliko sam vidjela metoda se bazira na prepoznavanju cijelih riječi. Dijete nije teško naučiti da prepoznaje obrise cijelih riječi i čak i da ih povezuje sa značenjem, ali to nije samostalno čitanje.
Na temelju vlastitog iskustva, promatrajući svoje dijete u dobi od oko 3 godine (kad je bio izrazito zainteresiran za slova), stekla sam dojam da je on zaista naučio čitati prepoznavajući cijele riječi. Ali njemu se u početku dešavalo upravo ovo, opisano u gore spomenutoj knjizi:
"Neka djeca (...) naprosto upamte fiksni položaj svake riječi i opći raspored stranice i više se ne bave samim slovima u pojedinim riječima. Ta taktika može učiteljima i roditeljima - i, najgore od svega, samome djetetu - pružiti iluziju da ono zna čitati."
Tako je i njegova teta u vrtiću svojedobno komentirala: "Ne znam zna li on zbilja čitati, ili ima fotografsko pamćenje pa zna slikovnicu napamet." - u pitanju je zapravo bilo ovo drugo. Ali on je u toj dobi već znao slova, tako da je početak "pravog čitanja" bilo samo pitanje vremena. I, naglašavam još jednom, to što je rano naučio čitati, ne znači da je dalje zaista sam i čitao knjige - s pravim, samostalnim čitanjem počeo je par godina kasnije.
Ipak, utješna okolnost je što su djeca s engleskog govornog područja (a autori citiranih knjiga su mahom govornici engleskog i govore o učenju čitanja engleskog jezika) izložena težem pravopisnom sustavu od hrvatskog, koji je fonetski. Drugim riječima, meni osobno čini se da će čitati lakše naučiti dijete čiji je materinji jezik hrvatski, od djeteta koje govori engleski. Ali ovo je moje nestručno mišljenje, nemam pravog dokaza za to, pa bih rado da me nadopuni ili ispravi netko kome je to bliža struka.
Ne pišem sve ovo da pametujem, nego da dadem uvid s druge strane neke metode koja se neiskusnim roditeljima možda čini moćnom i efikasnom. Uostalom, da i sama sad imam dijete tog uzrasta, nisam sigurna da ne bih pomislila "kako je to super, malo dijete može naučiti čitati samo tako". Možda poneko dijete i može, ali meni se čini da ta metoda nije pogodna za univerzalni pristup kod prosječne djece koja se normalno razvijaju. Štetiti neće, ali da ne bi bilo razočaranja u roditelja...
Probaću što kraće.
Prvom detetu sam pokazala slova kada je imala 2 godine, drugom sa njegove 2,5 god. Jer su se sami interesovali. Oboje su znali sva slova abecede i azbuke (i mala i velika, samo štampana doduše), dosta pre trećeg rođendana.
Ali je ćerka shvatila čitanje "tek" sa 4,5 godine, sama.
A trebalo joj je nekoliko meseci da počne tečno da čita rečenice, i još bitnije, da razumeva ono što čita. Jer joj je nedostajao fond reči, stalno me je zapitkivala šta koja reč znači-iako je imala zavidan fond reči pre toga, književni jezik je ipak još bogatiji.
Sin sa 3god. 4mes. isto još ne kapira povezivanje slova sam od sebe, ja čekam da mu klikne ili da me sam pita.
Hoću reći, to što će beba naučiti da prepoznaje pojedine reči nema blage veze sa bilo čime kasnije u životu. Beba prepoznaje te reči na način na koji bi prepoznala bilo koju drugu sliku, ali tako ne stiče nikakvo razumevanje napisanog. to je verovatno OK metoda za učenje deteta kineskom ili japanskom jeziku, jer je njihovo pismo slikovno, tj. jedna slika =jedna reč, ali za naše jezike, mislim da je prilično besmisleno, ako ne čak i štetno, jer dete uči sasvim pogrešnu logiku-da prepoznaje celu reč, a ne pojedinačna slova.
Osim toga, čemu učenje "čitanja" bebe koja možda razume oko hiljadu reči ukupno? Ona ne može naučiti da "čita" reč kojoj ne zna ni značenje, tj. ona možda može mehanički reč pročitati, ali ako joj ne zna značenje, onda je njena impresivna veština, nemojte sada shvatiti ovo uvredljivo, ali negde u ravni uvežbanja radi impresioniranja publike. (Ja sama tečno čitam mađarski jezik jer znam fonetska pravila, ali nemam fond reči i ne razumevam pročitano, nažalost, što čini moju čitalačku veštinu prilično besmislenom).
i ne nauče nikad čitat, mislim da je to jasno
točno to i pudle mogu na taj naučiti reagirati na pisanu naredbu, kao na znak, to se koristi kad su psi asistenti kod npr nijemih osoba
želim napomenuti da je kod ranog učenja bilo čega vrlo teško kontrolirati svjesne i nesvjesne postupke odraslih osoba. pa se može desiti da u najboljoj namjeri prekinemo prirodan proces učenja. kad su djeca mala vole nas, a sam tim i sve što im nudimo. tek kasnije to mogu (a ne moraju) prepoznati kao pritisak, forsiranje, nametanje..
meni se čini da je pogrešno postaviti cilj rano čitanje . možemo izabrati poticajne sadržaje i potaknuti dijete da se igra i uživa.
ovo je baš zanimljiva rečenica, cipelica. i laički mi se čini da itekako ima smisla.
neću dalje o temi jer meni osobno zvuči potpuno pogrešno s tako malim dijetetom sustavno, s nekim ciljem, svaki dan izdvajati 20 il kolko već minuta na te karte, s ciljem razvoja potencijala. s bilo kojim ciljem. a da nije ono - da prođe vrijeme zabavno :D s time da mi tek rano učenje čitanja zvuči potpuno naopako :D ali laik sam pa dozvoljavam i da griješim.
Posljednje uređivanje od cvijeta73 : 10.12.2014. at 08:50
Šta stvarno???
I što uopće znači 'prirodan proces učenja'? Kako se to 'prirodno' uči čitati? Ili govoriti? Ili drugi jezik? A kako neprirodno? Je li neka slikovnica prirodna? Ili neprirodna? Prva slovarica? Prirodna? Neprirodna? Igračka kupljena u dućanu koju uvališ djetetu u ruku? Prirodno? Neprirodno?
Pa ne treba postaviti za cilj rano čitanje. Meni nije cilj da mogu reći da mi dijete s 3 godine čita. Metodu primjenjujem upravo kao poticajan sadržaj. Djetetu to i je igra, i moje dijete uživa. Dok gledamo riječi smije se, kad završimo plješće. Nije uvijek tako, uvijek je prije čitanja pitam da li želi da idemo čitati, ponekad 'kaže' Ne. Kao što ponekad neće neku slikovnicu ili neku igračku, nego neku drugu. Tada ne odemo čitati, nego radimo nešto drugo. U većini slučajeva na moje pitanje nabaci osmijeh od uha do uha i vidiš joj u očima da jedva čeka.
Mislim da je cipelica ovdje podrazumijevala učenje koje se odvija spontano, bez metodičkih intervencija (kao što su npr. kartice za učenje kod dvogodišnjaka i mlađih).
Odlično da je tako kod vas. Ali sigurna sam da bi se našlo i roditelja čiji su princip i zahtjevi drugačiji, pa da se sve to izvitoperi u potpuno krivom smjeru. Zato mislim da je potrebno staviti ogradu na tu metodu, da ne bi bilo nezdravih očekivanja koja se poslije iznevjere...
Zanimljiva tema....
U dobi od oko 2-3 godine, moja su djeca imala abecedu-magnete na vratima frižidera i znali su sva slova. ALi kako opisuje tanja_b, to je daleko od čitanja... U istoj dobi znali su točno prepoznati logotipove Konzum; Diona; OMV, Končar...ali ni to nije čitanje.
Taj interes za slova (ne kao gradivne elemente riječi nego kao bilo koje druge stvari) u toj dobi je normalan i prirodan - dijete uči iz okruženja. Klinca ne zanima da li je to čitanje ili prepoznavanje. Njegovo poznavanje svijeta je previše ograničeno da bi mu čitanje išta značilo. Njemu je simbol A znak za slovo i prepoznaje zeleno slovo na frižideru, pridjeljuje mu ime isto kao što razlikuje loptu od plišanog medvjeda. Ali da se vratim na čitanje - slažem se s tanjom_b da je to kompleksan proces koji zahtijeva drugačiju razinu razumijevanja. Uostalom, zar nije tako i nama? Ja mogu pročitati nekakav članak iz područja nuklearne fizike ili medicine, ali ću imati problema da ga razumijem jer ne poznajem materiju.
Daklem, ako je ova metoda Glenna Domana korištena kao igra i poticajno sredstvo (kao i bilo što drugo) onda dobro. Ali ako je sustavni roditeljski cilj stvaranje malih genijalaca, to je već puno manje dobro. Preporučujem knjigu Ellen Winner "Darovita djeca - istina i mit" gdje su opisani primjeri kako roditeljsko inzistiranje na darovitosti može upropastiti zaista darovite klince i od njih stvoriti nesretne i neuspješne ljude.
Slažem se. No neće G.D. metoda ambicioznog roditelja niti potaknuti niti spriječiti na roditeljskom inzistiranju na darovitosti. OK, bit će još jedan alat i način, ali ima nebrojeno drugih načina kako će nabrijani roditelj usmjeravati svog klinca i moguće, u procesu, napraviti ga nesretnim.
Ja sam se zainteresovala
Sve u svemu, iskustvo od oko 50 godina je pokazalo da je u školskom sistemu drastično opala pismenost đaka kada su ih učili metodom pamćenja celih reči, pa je ova metoda mahom napuštena u školstvu (englesko i francusko govorno područje).
Čak i zagovornici metode flashcards-a sada preporučuju dve stvari:
prvo, da se bebi OBAVEZNO pokazuje SMER u kome se čita reč (sleva nadesno) jer je kod školske dece učene metodom celih reči primećen porast disleksije (deca su prosto pamtila i čitala reči u pogrešnom smeru ako učitelj nije naglašavao pravilan smer čitanja, i tako kasnije nisu mogla da se snađu u čitanju tekstova!)
Drugo, da se dete obavezno nauči prepoznavanju pojedinačnih glasova čim bude u stanju da ih izgovori (kažu negde oko 18 meseci-2 godine) baš zato da bi se izbeglo memorisanje napamet i podstaklo učenje čitanja sa razumevanjem fonetskih pravila (bitnih, opet, za englesko i islična govorna područja).
Ja se moram složiti, isto kao nestručnjak, da je sa našim fonetskim pismom čitanje daleko lakše nego onima koji fonetsko pismo nemaju, ali samo ako se čitanju pristupa spajanjem slova u reči. Ako se krene od memorisanja celih reči, u našem govornom području je to neuporedivo teže nego u jednom engleskom, gde se reči u rečenicama praktično ne menjaju ili se menjaju neuporedivno manje i na prostije načine.
Meni je, nakon nešto čitanja o metodi, g. Doman otkrio toplu vodu-deca vole da uče, uče najbrže dok su najmlađi i dok im je zabavno i okružena su ljubavlju. Ne uče ako im se učenje uskrati, te ih stoga treba naučiti maksimumu koji možemo da bi se maksimalno razvili. Pa to su neosporne teze koje su ljudi iskustveno primećivali odvajkada, i nema šta da im se prigovori.
Međutim, ne vidim veliku prednost samih kartica nad knjigom, sveskom u koju se piše/crta, pravim objektima/pojmovima/delatnostima koje se mogu pokazati detetu. Važno je dete učiti, ali da su kartice najbolji način, nisam ubeđena, ni impresionirana.
Osim toga, treba imati na umu da su deca ogromnih potencijala, ali ipak ne i neograničenih. Sve čemu dete posvećuje vreme ide nauštrb nečeg drugog, što dete ipak NEĆE stići da nauči, tako da, uvek treba imati na umu i prioritete.
Moj trogodišnjak je sinoć bio zainteresovan da čita
Drago mi je da si se zainteresirala i quotala stranicu. Počet ću primjenjivati pokazivanje smjera čitanja riječi i još jednom preletjeti po knjizi G.D. i vidjeti što kaže o slovima. Znam da za uzrast mog djeteta slova još nisu opcija (ali ona još ne izgovara sve glasove), ali potakla si me da se vratim knjizi i još jednom pročitam dio o slovima.Ja sam se zainteresovala
Znači, u školi su ih podučavali čitanju na način da su im pokazivali riječi? Ja sam tako shvatila. G. D. metoda je za djecu do 6 godina s time da, kako sam već napisala, što se ranije počne, dijete će lakše i bezbolnije naučiti.
Ako ćemo konkretno o učenju čitanja, onda kartice tu igraju ulogu zbog svog fonta, odnosno veličine i boje slova.
Impliciraš da netko tko radi po G. D. metodi nema na umu prioritete. Iščitavam da bi tebi vrijeme utrošeno na G. D. metodu bilo potrošeno NAUŠTRB nečeg drugog. I vraćam se na onu, super, nemoj je raditi sa svojim djetetom jer su ti druge stvari bitnije.
Posljednje uređivanje od phiphy : 10.12.2014. at 11:53
Da, u školi, i ja sam tako shvatila. Ipak, to ne utiče na zapažanje da deca lako mogu čitati pogrešnim smerom ako im učitelj ne skreće pažnju na pravi, bez obzira da li imaju 0, 2 ili 6 godina.
Što se tiče kartica, meni su upravo ta veličina i boja slova na kartici više minus nego plus, jer mislim da upravo boja i veličina slova odvlače detetu pažnju sa suštine-oblika svakog pojedinačnog slova-ali ovo je baš sasvim moje privatno i laičko mišljenje, njega nemam čime da argumentujem.
Impliciram ono što sam i napisala- da ne treba smetnuti sa uma prioritete, bez obzira koju metodu ćemo odabrati da dete učimo. Puno lepše su to napisale cipelica i tanja_b-vrlo je lako zaneti se, iz najboljih namera, u nešto što i detetu i roditelju donosi radost, pa uložiti puno vremena, i to zabavno i korisno provedenog vremena, u tu aktivnost. A možda bi za dete, na nekom dugoročnom planu, ipak bilo korisnije da je vreme utrošilo na neku drugu, njemu možda čak i frustrirajuću aktivnost.
Tj. dvadeset minuta čitanja ili gledanja kartica dnevno sigurno neće oduzeti bebi dragoceno vreme za razvoj, ali ako beba bira da provede dnevno pet puta po dvadeset minuta baveći se karticama pre nego trčkajući/istražujući/prevrćući igračke/pričajući itd., onda možda treba razmisliti o prioritetima. Pri tome uopšte ne govorim o tvom detetu, niti mislim da TI preteruješ, govorim potpuno uopšteno.
G. D. objašnjava zašto font mora biti takav kakav je na početku, a s vremenom se font pomalo smanjuje da bi došao na veličinu u knjigama. S vremenom se promjeni i boja. Kaže da beba još nema dovoljno razvijen visual pathway (ne želim prevesti) da bi pojmio manja slova. Izlaže ih se većim slovima, razvija se visual pathway i pomalo se smanjuje font. Ne kužim kako misliš da font utječe na oblik svakog slova. Pa to je to slovo, samo veće. Boja je crvena da bi djetetu privuklo pažnju, a to nije ništa drugačije od igračaka i slikovnica - i tu boja (šarene, veselo ilustrirane) služi da bi privuklo dječju pažnju. Dječje igračke nisu sive ili maslinastozelene.
Rasprave što bi djetetu možda bilo korisnije na dugoročnom planu nemaju smisla jer nemamo način da provjerimo da li bi neka druga metoda i drugačije posloženi prioriteti bili bolji za neko dijete ili ne.
Posljednje uređivanje od phiphy : 11.12.2014. at 09:09
Istina.
Ali, kad gledam ovako s osvrtom unatrag, čini mi se da su današnja djeca izložena tolikom broju poticaja i stimulansa, da zaista nema potrebe dodatno poticati nešto što bi trebao biti "razvoj inteligencije" u ranoj dobi. Mislim da je važnije poticati koordinaciju (ovo što pikula kaže - vezu oko-ruka) i nekakav socio-emotivni razvoj, jer imam dojam da mnoga današnja djeca tu "štekaju".
Kad smo upisivali dijete u školu s više strana (stručnih! - znači, od učiteljica, pedagogice, i dr. osoblja) smo čuli da danas sve više djece u 1. razredu ima problema s emocionalnom zrelošću i samostalnošću, dok im je kognitivni razvoj uredan, ili u mnogih i natprosječan. A vjerojatno ih većina nije učila čitati s kartica u dobi od 2 godine. Pa ne bi bilo loše i taj podatak imati na umu.
uostalom i sama darovitost je odstupanje od optimalno uravnoteženog razvoja djece i uvijek ide nauštrb nečeg drugog što onda kasni u razvoju ili je atipično. nepojmljivo mi je da to netko ide s namjerom proizvoditi kod djece. darovita djeca često kažu da bi radije da su obična ili čak koriste pojam normalna zbog čega možeš biti samo tužan i potruditi im se maksimalno pomoći, ali obrnuto mi nije jasno. da imaš dijete koje se uravnoteženo razvija i ti ga onda forsiraš da bude genijalac ili teniski prvak...
roditeljske ambicije na štetu djece
Posljednje uređivanje od pikula : 10.12.2014. at 22:34
osim toga za formiranje spoznajnih orocesa čisto neurološki neizmjerno je važna prostorna dimenzija
djeca najviše dobivaju prvo smještajući stvari u prostor u 3D, a zatim i povezujući vezu oko ruka itd
upravo ovo što pulinka piše zanjihov budući intelektualni i svaki drugi razvoj važnije je prčkanje po lokvi ili bacanje loptice psu nego čitanje
baš zato što nikad kasnije mozak neće moći razviti te ladice u koje će tek kasnije smještati znanje...
nek objasni bolje netko te struke molim vas
S drugim postom od pikule se slažem.
Pa da, vizualno-prostorna orijentacija, gruba i fina motorika, koordinacija oko - ruka, razvijaju se kod djeteta prije nego vještine čitanja i pisanja.
Npr. dijete koje ima teškoće sa snalaženjem u prostoru, može kasnije imati problem sa čitanjem i pisanjem, jer se se ta orijentacija iz prostora treba prenijeti na orijentaciju na papiru, a znaš kako Parni valjak pjeva, "moraš prvo puzati, da bi znao hodati".
Ipak, ne negiram da se kod djece mogu jako rano stvoriti uvjeti za čitanje i pisanje. Prije svega govorim iz vlastitog iskustva, jer sam i sama bila takvo dijete, a vidim i na svom sinu da je naslijedio tu sposobnost od mene, on bi, što se toga tiče, već mogao krenuti u školu.
Hoću reći da jedno ne isključuje drugo. Djeci treba skakanje, trčanje, priroda, igra, ali, ako roditelj vidi da dijete ima sklonost prema čitanju, nije bed ako mu pomogne da razvije tu sposobnost. Važni su samo roditeljski motivi i djetetova sposobnost i želja, ništa drugo.
X.
Mislim da to da je darovitost nije odstupanje od normalnog razvoja. Ponekad može biti tako, ali to nije pravila. A još manje je pravilo da to ide na ustrb drugih sposobnosti.
sve sto su mi rekli stručnjaci i što sam pročitala o darovitosti kaže suprotno. čak i hrvatsko školstvo kakvo god bilo priznaje darovitu djecu kao djecu s posebnim potrebama kao i eu, amerika itd.
Tako je, sva djeca koja u pojedinim područjima razvoja, ili cjelokupnom razvoju, pokazuju natprosječne ili ispodprosječne rezultate, tretiraju se kao djeca s posebnim potrebama. Samo što taj naziv "posebne potrebe" u javnosti često ima negativnu konotaciju i laik obično pomisli da se radi o nečem što je loše, a to ne mora nužno biti tako.
Pratim temu i složila bih se sa Pulinkom, Pikulom, Tanjom i tom strujom.
Nije neki argument, ali na tragu je teme - frendica koja ima preko nekoliko djece i koja je s prvom klinkom bila nadobudna, pričala mi je kako se dugo trudila s prvom usvojiti slova, ali nije išlo, a onda je mala u dobi kad je postala zrela za to, sama naučila sva slova u dva-tri dana. Drugu nisu masirali i dogodilo se isto, čak i ranije od prve. Kad su djeca zrela za određene stvari, treba jako malo truda, impulsa, ili čak ne treba, sama će savladati ono što je na redu. Slično kao i hodanje, puštanje pelene itd. Kad su zreli, te se stvari savladaju u rekordnom roku.
Pa upravo u 'kad su zrela' je problem.
Po G. D. su zrela puno ranije nego mi mislimo da jesu. Osim toga, G. D.-u i njegovom timu metode nisu pale s neba, već su rezultat dugogodišnjeg istraživanja i rada s jako puno djece. U početku su bili kao tvoja frendica - neuspješni. I nisu krenuli s premisom da mala djeca mogu naučiti čitati, bili su kao vi/mi - čitanje se uči kasnije. Kao i matematika. I strani jezici. I note. Pa su onda uvidjeli da to baš i nije tako.
Kužim da nije mainstream, da nitko ne bi dovodio u pitanje prioritete roditelja kojem je dijete 2 sata na bicikli, ali nakon sat vremena s karticama treba preispitati prioritete iako dijete pokazuje interes i želi se igrati s karticama. OK. Ne mislim da radim nešto savršeno i naravno da se pitam da li radim dobru stvar, ali svatko od nas tko imalo misli o dobrobiti svoje djece se pita isto, radio po G. D. metodi ili ne. Koga zanima, pročitati knjigu, mnogo stvari onda sjedne na mjesto (što, naravno, ne znači da ćete htjeti i primjeniti metodu ranog učenja čitanja).
Izračunala sam - tko hoće provoditi G. D. metodu (mi smo na prvom koraku) 'potrošit' će dnevno 3 minute vremena svog djeteta. Svojeg još malo jer treba pripremiti materijale svaki dan (ubaciti jednu novu riječ). Više sam vremena 'stukla' na ovoj temi nego sa svojim djetetom i G. D. metodom.
Svako bavljenjem bebom tj. djetetom intenzivnije nego što je, recimo to tako, uobičajeno, daje rezultat viši od prosjeka. Hoće li se mozak stimulirati po Rajoviću, po G.D. ili po mami vulgaris, tako je svejedno.
Neke radnje se ne mogu na silu usvojiti, imam doma primjer za to - dijete kojem sam se 100% posvetila od 14. mjeseca života (kad smo je posvojili) do škole. Nema što ta nije vidjela i naučila u ranoj dobi, stimulirana svim i svačim, čitala sam joj po sat-dva SVAKI dan, hrpa edukativnih ciljanih fizičkih i mentalnih igara. Pa je naučila tečno čitati kad se opasno približio 9. rođendan (zbog poremećaja pažnje i blage disleksije). Naravno takav je rad razvio i neke druge kvalitete.
Drugo dijete (zbog rada sa starijom) nisam "ni pogledala" u ovih 7 godina, ta je sama prevrtala puzzle, crtala i slušala usavršavanje starije pa je sasvim tečno čitala i pisala s 4 g.
Ima mi smisla ovo o čemu piše rehab, tim više što je i G.D. metodu razvio radeći s djecom koja su pretrpjela oštećenje mozga.
Evo malo o znanstvenoj utemeljenosti metode http://en.m.wikipedia.org/wiki/The_I...uman_Potential.
Sto cu, ja volem znanost
auu, popljuvalo ga skroz.Evo malo o znanstvenoj utemeljenosti metode http://en.m.wikipedia.org/wiki/The_I...uman_Potential.
Sto cu, ja volem znanost
čak kaže i potencijalno štetno, iako ja, zdravorazumski, nekako ipak ne mislim da može štetit. a ne vjerujem da imaju znanstvene dokaze za to. pa mi je i taj članak na wiki isto sumnjiv.
karte ko karte. ja sam svoje recimo jako rano naučila igrati briškulu i trešetu, da imam para za igranje. još ni brojati nisu znali, pa sam ih mogla i varati. pa su iz čiste nevolje naučili i brojati.
Posljednje uređivanje od cvijeta73 : 11.12.2014. at 15:43
A, gle, nisam se dala u dubinu i sirinu, ali imaju pobrojane reference pa tko ima volje i zelje...
Meni osobno je dovoljno "This statement reviews patterning as a treatment for children with neurologic impairments. This treatment is based on an outmoded and oversimplified theory of brain development. Current information does not support the claims of proponents that this treatment is efficacious, and its use continues to be unwarranted...." (Committee on Children with Disabilities, American Academy of Pediatrics; Ziring, P.R.; brazdziunas, D.; Cooley, W.C. et al. (1999). "The treatment of neurologically impaired children using patterning". Pediatrics 104 (5 Pt 1): 1149–51. doi:10.1542/peds.104.5.1149 (inactive 2014-02-20). PMID 10545565)
potpisujem cvijetu
nije loše, ali da je najmanju ruku svojevrsni disbalans u razvojnim fazama je
mislim stručnjaci koji rade s djecom uvijek naglašavaju pozitivne strane, ali itekako rade sustavno na rehabilitacijo negativnih strana i svaki roditelj darovitog djeteta i bez ikakve dodatne dijagnoze dobije opsežnu domaću zadaću i obavezu praćenje, dobiju i škole uputu samo što je ne doživljavaju
darovita djeca ovako skraćeno najčešće zaostaju na nekom od ovih polja: senzorička integracija, fina motorika, kratkotrajna memorija, poremećaji pažnje i koncentracija, anksioznost, nisko samopozdanje....
nije pravilo i ne mora biti naglašeno ali često ima i neurološku osnovu sve to psihlozi znaju zato mi nije jasno otkud nekom želja z svoje bebe isproducira to stanje
veza s alergijama i autoimunim stanjima nije dokazana ali je natprosječan udio darovite djece
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom