Drage moje, puno mi znači vaša blagost i neosuđivanje i drago mi je što sam se baš ovdje obratila vama za pomoć, jer vidim da shvaćate da svatko ima neke svoje slabosti u životu. Nekako, čitajući sve ovo, dobijam snagu pa čak i želju da proširim radosnu vijest.
Mislim da je za mene osobno najveći tabu to što je neplanirano. Jer volim sve držati pod kontrolom (nisam potpuni control-freak, ali blizu...). I nekako mi je teško i sramotno ovo priznati, ali u početku sam razmišljala o prekidu trudnoće i imala sam 1000 razloga zašto nisam spremna na dijete no život mi je donio potpuno slučajno nekoliko random situacija u životu gdje sam od potpuno random žena čula kako su nesretne jer ili nisu mogle dobit dijete ili su dijete izgubile. I to je otopilo sve i jedan moj "glupi" razlog zašto nisam spremna na majčinstvo.
U desecima pokušaja da kažem mami da sam trudna, svaki se put javio onaj poriv za plakanjem, jedna tona koja mi pritišće srce i nekakva panika i riječi jednostavno ne izađu iz mene. Nakon toga 2 dana osuđivanja sebe kao kukavice.
Mislim da će danas kucnuti čas da kažem mami. Tako da mi drž'te fige.

@Sony, Inače sam i mlađe dijete, u široj familiji jedina sestrična (samo bratići i brat oko mene - bez djece zasad) tako da su svi uvijek bili prema meni zaštitnički raspoloženi.... Možda u tom grmu leži zec...