Konačno se mogu malo javiti. Car spava, život se vratio u normalu - uz još jednog malog čovjeka u kući.

Pa evo kako se nama to dogodilo. Obrada se odužila preko ona 2 mjeseca pa smo odlučili svejedno poslati zamolbe. Hvala Butterfly što mi je to sugerirala sve dok se nismo primili posla i napravili to! Nakon zamolbi, krenuli smo s pozivima. Prvo velike centre, one koji imaju djece. Za kraj sam ostavila one koji nikad nikog nemaju. Par dana nakon što smo dobili rješenje o podobnosti nazvala sam i taj centar... Koji "nikad nema" djece.
Gospođa s druge strane mi je rekla za jednog dječaka, neka pošaljemo zamolbu baš za njega ako smo zainteresirani. Nismo se previše uzbuđivali, sjećam se da je muž prao suđe i tako smo usput raspravili o tome kako zamolba treba izgledati i nastavila sam zvati dalje. Ma tko će baš NAMA dati bebača? Isti dan je zamolba bila u pošti i nismo puno razmišljali o tome. Prošlo je par dana, kad ono poziv iz TOG centra! Gospođa mi govori detalje o djetetu. Zbunjena, mislim si pa zašto sad ona meni to govori... Pita bismo li ga došli vidjeti... Kaže da su odmah nakon mog poziva našli zamolbu koju smo slali na sve centre i da im se dopalo, zalijepili su se za nas i prošli put kad su imali takav feeling posvojenje je bilo uspješno. Meni i dalje ništa nije bilo jasno. Odmah sam zvala muža na posao, on mrtav hladan kaže "pa da, on je naš!"
Za posjet djetetu prvo su tražili našu detaljnu obradu. Ja i dalje ne vjerujem da će se to dogoditi nama, sad će oni u obradi vidjeti nešto inkriminirajuće, nemamo šanse. 10 dana je trebalo da dobiju obradu u ruke. No prošli su i ti dani, konačno su nas nazvali da pitaju kad možemo doći!
U sobi za posjete čekali smo svog dječaka. Hoće li biti naš? Što ako ne klikne? Kako uopće može kliknuti? Konačno nam dovode našeg malca. Promatrao nas je ozbiljno i sramežljivo, taj izraz lica danas ne poznamo. Uspjeli smo se zaigrati i ostavili su nas same. Odmah prvi dan! Maleni je znao da se nešto veliko događa, dlanovi su mu bili znojni. Teška srca smo se rastali, i odmah slijedeći dan pokrenuli papirologiju.
U njegovom centru još nismo bili, nismo upoznali najbolje tete na svijetu, one koje su nam promijenile život! Opet paranoja s moje strane, dok nas upoznaju reći će da nismo za to. Umjesto toga, upoznavanje je odlično prošlo i završilo pitanjem imamo li auto sjedalicu! Naravno, nismo ju imali. Vratili smo se kući samo nabaviti stvari, spakirali se za više dana i natrag po malog! E ti susreti su već bili sasvim opušteni i puni ljubavi. Na dan kad smo ga vodili kući, lijepo se pozdravio s tetama i drugom djecom, svima mahnuo i podijelio puse ne znajući da ide u novi život. Ali bio je spreman. I to nije kraj, to je tek početak naše priče i naših novih života.